Jakov, apostol i jeruzalemski biskup, zanimljivo, prvi mučenik od apostola

***********

2 Kor 4, 7 – 15: Napravimo li uvod u ovaj odlomak Pavlova govora, on bi izgledao ovako: Spasenje je novo stvaranje. Kao što se prilikom prvog stvaranja najprije pojavilo svjetlo, tako i prilikom novoga. Novo je svjetlo objava.
Bog svemu i svima pristupa s ljubavlju i nikoga ne lupa po glavi. Ali nismo pošteđeni zemaljskih kušnji te sami izgledamo kao ‘glinena posuda’ koja se lako može razlupati. Stoga je svetost kršćanina veća od anđelove koji nema kušnje, a mi smo često pritisnuti, ali ne pritiješnjeni. Često dvoumimo, ali ne zdvajamo. Često smo progonjeni, ali ne napušteni. Tako kršćanin uvijek ovim svijetom pronosi umiranje Isusovo u tijelu i njegov se život u našem tijelu očituje.
Veličanstveni ideali za koje trpimo uvijek su na kušnji, podložni sumnjama i zbrci, često trpimo progonstvo, pa i kad posrćemo tražimo oproštenje. Tako se u nama očituje uskrsli Kristov život. Između patnje i slave uska je veza. Što je veća patnja, nastaje veća milost, što je veća milost, nastaje veća zahvala, što je veća zahvala veća je slava Božja.

********

Mt 20, 20 -28: Pogledajmo sada kako Isus u svojoj trećoj najavi muke predstavlja svojim učenicima detalje svoje muke, ali i uskrsnuće. U porukama muke, Isusu pristupa Majka dvojice učenika: Ivana i Jakova s molbom: „… da njezina dva sina, o uspostavi Kraljevstva Božjega, sjednu jedan s desna, jedan slijeva“.
Ostali Isusovi učenici ovu su molbu doživjeli kao svojevrsnu urotu. Isusovo strpljenje začuđuje. Iznova tumači da je Kraljevstvo za ponizne. Tamo nema gospodara. „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Zanimljivo, da je upravo Jakov prvi između apostola umro nasilnom smrću od mača Herodova (Dj 12,2). Taj progon kršćana poslužit će Petru da krene iz Jeruzalema prema novom Jeruzalemu, a to je Rim u kojem će se stopiti zemaljsko s nebeskim.