Bilo je to 15. prosinca 1945. godine kada djevojka Veronika Đojić, kći Mije i Mare r. Kovačević (r.3.4.1921.) odlazi sjeverozapadno na kraj sela Balegovca da proašikuje s momkom koji dolazi na tu lokaciju u pratnji još drugih momaka iz sela Potočana.Momci iz pratnje rodbinski su vezani za obitelj Đojića. Veronika je već izgubila dva svoja brata Ivu i Jozu 25.svibnja 1945. u području Potočana na Ćorića Brdu. Koje li sudbine i nju će Mato Bjelić poslati svezanu za kola da je vuku na Ćorića Brdo gdje joj se kao i braći gubi svaki trag.

Nesretnu ljubav i susret s momcima, za tadašnju vlast „momci iz šume“ primijete dvojica sumještana Balegovca i sve to prijave, ne znajući da će ta prijava odvesti deset nevinih života njihovih sumještana, ravno u mučeničku smrt. Upratila to partizanska bratja i jedan je od njih potrčao za Veronikim momkom, htijući ga živa uhvatiti, momak je u samoobrani iz pištolja ubio Partizana.
Ni sat vremena nije prošlo u selu su pokupljeni ugledniji, a potpuno nevini ljudi. Svezani u žicu i odvedeni na mjesto ubijenog partizana. Osmorica su zločinački likvidirani na licu mjesta u „Barojčinoj šumi“.

Barukčić Juro, sin Antuna i Anice r. Katić, rođen 19.4.1920.
Brezonjić Marko, sin Mate i Anice Babić, rođen 2.10.1894.
Brezonjić Mato, sin Marka i Stane r. Lujić, rođen 11.8.1921. (otac i sin)
Ćulap Ivo, sin Pere i Tere r.Kopačević, rođen 11.3.1912.
Kovačević Petar, sin Bone i Ruže r. Barukčić, rođen 23.8.1904.
Marić Tadija, sin Marka i Ruže r. Filipović, rođen 20.5.1921.
Pušeljić Jozo, sin Jakova i Kate r. Ćorić, rođen 23.8.1886.
Udovičić Ilija, sin Jure i Anđe r. Čančar, rođen 8.4.1914.

A Brezonjić Pero (brat od Marka) , sin Mate i Anice r. Babić, rođen 20.10 1889. zajedno s Veronikom Đojić, volujskim kolima voze ubijenog partizana za Odžak, a onda obadvoje završavaju na Ćorića Brdu.

Da se ne zaboravi ovaj strašni zločinački čin Mjesna zajednica podiže nevino stradalim civilima SPOMEN OBILJEŽJE kod kojega je 13.prosinca 2015. odana počast uz polaganje vijenaca Mjesnih vlasti i kršćansku molitvu za pokojne. Na sam dan stradanja 15.prosinca mjesni župnik Matije Šimić u pratnji nekolicine mještana posjetio je osam grobova nevino stradalih i izmolio molitvu za pokojne, a u 17:00 sati uz prisustvo rodbine prikazao sv. Misu za svih deset nevino stradalih žrtava.

Mz 2 001.jpg

DONESITE MI GLAVU NA PLADNJU
O stradanjima Hrvata odžačkoga kraja u II svjetskom ratu i poraću povijest i povjesničari nikada neće moći staviti točku. Sigurno se pitate zašto?
Zbog najvećih stradanja Hrvata ikada do danas na hrvatskoj zemlji.
Zbog tako velikog broja ubijenih poslije 9. svibnja 1945. a nikada procesuiranih.
Zbog pobijenih svih onih, koji su se dobrovoljno predali.
Zbog ubijanja i dugi niz godina, poslije 1945, a da nikada nitko nije procesuiran, niti je za ubojstva Hrvata netko odgovarao.
Zbog neograničene ovlasti u zločinačkim ezekucijama koje je imao Mato Perić-Bjelić u ratno i poratno vrijeme, a njemu je u poratno vrijeme pridružena i nova partijska desna ruka Mato Andrić. Obojica su garevački predratni komunisti, i imali su zločinačku ulogu nad Hrvatima odžačkog kraja. Njihovi su izvršitelji redovito iz redova muslimanskog i srpskog naroda. (O tim imenima, nekada poslije).

Ali preko teškog krimalnog čina Mate Perića-Bjelića, ne mogu ovaj puta preći, jer je Hrvatu Marku Brajnoviću, sinu Ilije i Ruže Martinović, rođen 17.2.1896. zapovjedio da otkopa grob logornika Odića (čiju je likvidaciju zajedno s njemačkim zapovjednikom Bauerom 8.3. 1943. sam izrežirao) i DONESE NA PLADNJU GLAVU logornika Odića, što Marko Brajnović i čini 29.1.1947.
Ovo se događalo tri godine nakon rata. Isti dan biva likvidiran i Marko Brajnović, kako ne bi bilo živoga svjedoka. Sličnu sudbinu doživljava i Manda Brajnović, kći Marka i Mare Jazvić, rođena 13.1.1925. a likvidirana 13.1.1946. opet po naredbi Mate Perića-Bjelića.

A što reći o sudbini pet tisuća ubijenih ili o stradanjima živih a mrtvljenih dugih niz godina u poraću.
Evo zašto povijesničari neće moći staviti točku.