Sudionici, vijećnici iz naše Župe: Bono Lukač, Stipo Agatić, Miroslav Ivanković, Anto Kovačević, Ružica Agatić, Janja Iličević, Ljubica Ćulap, Marko Ćulap, Matije Protrkić i Bariša Marić

Izlaganje vijećnice Ljube Ćulap na IX. sinodalnom zasijedanju župnih vijećnika u Odžaku na temu: “Društveni nauk Katoličke crkve.”

S ljubavlju sve počinje i ona jedina ostaje kao svjedok naših djela

Kada govorimo o Crkvi i njenom djelovanju, onda svakako moramo dobro poznavati otajstva njezina bića i neprestano otkrivati tajne njezina vlastitoga života ostvarenu kao božansko –ljudsku stvarnost. S takvim prihvaćanjem božansko-ljudske ustanove možemo današnja razmišljanja posvetiti njezinu odnosu prema svijetu u kojem živi i kojem je poslana. Jer, kao što vidimo, Crkva nije sama sebi svrhom, ona je poslana, ona je sva u funkciji spasenja svijeta, ili kako ističe saborska konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“(1) ona je sakrament ili znak, „oruđe“ kojim Bog u svome Sinu spasenjski zahvaća ovaj svijet.

Riječ je dakle o Crkvi Kristovoj, o zajednici Isusovih učenika koja sva, cijelim svojim bićem, nosi u sebi to poslanje. To je ustvari Kristovo poslanje koje ona nastavlja. A sadržaj je Isusova poslanja: objavljivanje Oca i spasenje ljudi. Nema granica njezinu poslanju. Poslana je svuda i svima. Ako je činjenica da po Crkvi Krist u ovome svijetu nastavlja svoje djelo, da ona predstavlja ruke i noge, njegova usta i govor, onda je u tome njezina velika odgovornost za ovaj svijet.
Crkva je zajednica Kristovih vjernika i prije nego što krenemo korak naprijed, moramo imati svijest da zajednica nije nešto gotovo u što se samo ulazi, kao što čovjek ulazi u gotov komforan stan na dan useljenja. Ako ovako postavimo svoju zajednicu kojoj pripadamo, onda tu nedostaje svijest da zajednica nije ništa gotovo, već da smo zajednica „mi“ i da je ona onakva kako je živimo, da je ona do te mjere izgrađena koliko je izgrađujemo. Često se naš stupanj svijesti ne uzdiže do toga „mi“ zajednice, već, naprotiv, trajno smo u odnosu ja-zajednica.
Svakako da je ovdje glavno pitanje, kako će u pojedincu zaživjeti „mi“ zajednice. I tu je temelj odgovornosti i sudjelovanja u ovome svijetu. Svijest poslanja nije zatvarati vrata, nego otvarati vrata. Odgoj za ovakav stav prema zajednici traje dok je čovjek živ. Kršćanin mora unositi Kristovo svjetlo u sva društvena, socijalna, politička, ekonomska i kulturna događanja. Kršćanin mora imati živu želju dati svoj doprinos u izgradnji općeg dobra tek tada se vidi osjećaj odgovornosti za zajednicu.
Ta se odgovornost ne može prepustiti nikome i to spada u zrelost kršćanske osobe i njenog karaktera. Tada se ipravno odnosi prema vrijednosti radnih navika, prema radu i svim već postojećim društvenim dobrima.
Sudjelovanje je obveza i u savjesti smo pred Bogom i ljudima odgovorni za svoja ponašanja u zajednici i prema zajednici.
Treba ipak pojasniti, koliko god bili čovjekovi napori u njegovu stvaralaštvu, on uvijek Boga Stvoritelja treba. Čovjek kako bi ostvario svoj život i svoju osobnost, on uvijek mora tako djelovati da ostvaruje i Stvoriteljevu zamisao. Sve što čovjek radi mora biti promatrano i vrednovano u svjetlu Stvoriteljevih nakana i planova. Tako svaka djelatnost veliča i njegova Stvoritelja, a ujedno je uvijek na tragu boljega. Tako se vjera i napredak zajednice nikada ne isključuju nego dopunjuju. Najbolji je primjer norme našeg djelovanja je Isusova norma djelovanja. A njegova je norma takva da „biti“ je uvijek veće od „imati“.

Mnogo toga nadilazi naše ljudske mogućnosti te u konačnicu moramo prvenstveno gledati očima vjere. Tako kršćani uvijek svjedoče novu budućnost u kojoj sve ljudsko kad tad ide u preobrazbu kako nam to svjedoči sv. Pavao, a ostat će samo ljubav i njezina djela. Iz ljubavi izviremo u ovaj svijet, i tko je u djelima svojim nju ostvario, on u vječnu Ljubav uvire.
Ljubica Ćulap
Novo Selo – Balegovac 16.ožujka 2019.