Govor na sprovodu MATE IVANKOVIĆA (2.siječnja 2023.)

Poštovana rodbino i dragi prijatelji, ispraćamo čovjeka kojeg sam kao mali dječak poznavao.

Bio je uvijek veseo i drag, i blag.

Zaključio sam kasnije u životu: Ovaj čovjek morao je barem nekad u crkvi, a tamo sam ga kao dječak sretao svake nedjelje, osim ako nije bio u bolnici, čuti riječi Knjige Mudrosti.

A ona poručuje:

„Pomolih se i razbor dobih, zavapih i primih duh mudrosti“ (Mudr 7,7)

Mudri uvijek ne samo da žive veselo, nego veselo i umiru, ali zato drugi za njima plaču.

Kada malo bolje pogledamo ovaj život, on je nekada bio jako bolan i gorak, nekada sladak, baš kao crna kava, ali najvažnije je, s kim je pijemo. Ovu školu života Mato je prošao.

Od njega sam čuo: Ne ide u životu uvijek tako glatko kako zamišljamo, planiramo, priželjkujemo, ali sada predlažem da bi možda  bilo dobro sjetiti se Nikole Paganininija svjetskog virtuoza na violini.

Dok je izvodio jedno teško glazbeno djelo pukla mu je jedna žica na violini. Nije se dao zbuniti, nastavio je dalje koristeći snagu duha.

Za nekoliko trenutaka pukla je i druga žica, a nakon nje i treća. Tri su žice visjele, a on je nezaustavljivo svirao na samo jednoj žici.

Po završetku skladbe, publika se digla na noge i snažno plješćući, pozdravila snalažljivost umjetnika u okolnostima koje su gotovo nemoguće.

Zamolio je publiku da sjedne dok on odsvira novu skladbu „Paganini i jedna žica“.

Publika u čudu gleda i sluša kako se pred njihovim očima, nemoguće u zanosu duha, pretvara u moguće.

Da, tako i Knjiga Mudrosti kaže: „zavapih i primih duh mudrosti.“

Jer, i jedna je žica dovoljna za stvaranje glazbe života, unatoč mnogim teškoćama i razočaranjima.

Dobro je zapamtiti, da uvijek postaji barem jedna žica koja nas vodi do neiscrpive snage duha.

Dobro je, barem se za nju uhvatiti, i nastaviti skladati božansku melodiju života.

E…, sad poslušajte kako je Mato više puta svirao na jednoj žici svoju melodiju života.

Bio sam dječačić, toliki da sam kad ispružim ruku mogao dobaviti oglavinu od konja, a težak toliko da je konj sa mnom mogao otresati po sebi mušice.

Punac Matin, a to je moj stric Anto, koji je imao kovački mijeh i potkivao je konje i svoje i Matine. Moj otac kojega je Mato izrazito volio i zvao ga ‘baja’ ne znam zašto, ispomaže i drži konju nogu, dok stric Anto uz glazbu potkivačkog čekića prišiva konju obuću, to jest potkovicu i priča:

„Moj Marijane, Mato je gotov, on umire, a tako mlad čovjek“.

Prošlo je i godina, ja u svijetu od svoje 15 godine života, pa priupitam, kako je Mato?

Eto, kao da je uskrsnuo, pa opet nad grob se nadvio, i opet ustaje i mnoge za života na jednoj žici hodajući, ispratio. Ispratio mnoge mlađe i zdravije u svome zaseoku, ispratio suprugu Anu, ispratio sina Ivu, i na kraju prije deset dana kad sam ga ispovijedao u njegovoj kući, on kaže: “E sad je gotovo”!

Tako Božji ljudi znaju kad je posljednja simfonija života i opet je vedro na jednoj žici sviraju.

Njegov je zet iz Potočana, malo krupniji Gospodin, bio prisutan, zamolio sam ga da netko bude s njim.

On je rekao: „Tu sam ja.“

Bilo mi je drago. Jer, jedna od važnih poruka sv. Pisma glasi: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ I točka, nema komentara.

Draga rodbino i prijatelji!

Primjećujete kako je čovjek biće neprestanog gibanja. Njegove ga misli stalno uvlače u stanje vječnog gibanja.

I tako meni Mato kaže: “E sad je kraj”, kraj zemaljske glazbe koju život u tijelu svira. Kao da je htio reći nastavljam dalje hodati s Bogom i Bog sa mnom.

Shvatio sam: Počinje simfonija vječnog života.

Dobio sam dojam da je Mato razvio s Bogom takvo međusobno povjerene i da jako prisno hodaju zajedno.

Što više, njih dvojica se vole.

Uh, bio sam radostan on razumije dubinu duha mudrosti.

Tako vjera koju je Mato podigao do razine ljubavi, omogućila cjeloživotno hodanje s Bogom, u kojem se ostvaruje sve veća mogućnost zajedništva i prijateljstva.

Dobro je Mato razumio, da je čovjek krhko biće i da nije stvoren da bude Bog, nego da vjeruje i ljubi Boga te bude sličan Bogu koji je vječna i sama ljubav.

Braćo moja, Mato je živio život u kojem se morao dosta puta u životu sjećati biblijske mudrosti: „zavapih i primih duh mudrosti“.

Upravo ta Knjiga Mudrosti poručuje: da se bez duha mudrosti može lagano u pustinju života, ali bez mudrosti neće lako iz nje izaći.

Nije onda čudo da je i na jednoj žici života crpio neiscrpivu snagu duha za svoju cjeloživotnu prilično dugu simfoniju.

I na kraju, Mato…., jedno sam o Tebe naučio, da i u najtežim trenucima svoga života nisi bio daleko od sebe, kad god ti je Bog bio blizu. E… to je prava božanska vještina života.

Jer, da bi i tvoj i naš duh živio i u bolesnom tijelu, on mora piti vodu iz izvora Života.

Zato Isus kaže: Slijedi me! Slijedio si ga!

Mato sretno i Zbogom!