Kršćanska braćo i sestre!

Ovih dana u javnim medijima širom svijeta slabo se može čuti koja druga dobra vijest, osim velikih demonstracija ili protesta, borbi za vlast u izborima ili priča o dobrim i lošim ratovima, o dobrim i lošim momcima, i sve se to nudi kao normalno stanje.
Polako je nenormalo postalo normalno.

Ljudi uvijek nešto traže, za nekog se oduševljavaju, protiv nečeg ili nekog ustaju. Mnoštvo je transparenata na ulicama, pa više čovjek ne može razabrat u gustoj šumi pravo drvo. Oduševljeno nose slike svojih idola, vođa i miljenika te izvikuju njihove parole i programe.

U takvoj šumi događaja: tko danas pita za svece, mučenike, branitelje?

Tko danas u njima vidi velikane, tj. VELIKANE DUHA?

Tko se danas osvrće na golemo mnoštvo ‘malih ljudi’, koji još uvijek imaju ljubavi i mole za mir, i neke druge duhovne vrijednosti?

I tako, malo pomalo nestaje pravih vrijednosti, i pravih događaja, pa i dobri ljudi nestaju iz sjećanja.

I Psalmista je imao problem u svom vremenu dok  u 103 psalmu poručuje: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.”

Ne činimo li veliku nepravdu, ako ih naprosto izrežemo iz svoga života, iz Crkve ili svoga naroda.

Zato smo večeras tu, da  obnovimo spomen na sve one koje vodila ljubav prema Bogu i narodu svom, a to su sveci, mučenici Crkve, a tu su i branitelji prostora i života na ovom prostoru.
Oni su veliki dobročinitelji koji daju pečat najdubljim  težnjama svoga i našega srca. Tako se ljudska povijest, a s njom i povijest Hrvata ovih krajeva obogaćivala velikanima kao      braniteljima viših vrijednosti bez kojih ni jedan narod ne može opstati, pa tako i naš.

Tko danas o tome razmišlja da su upravo kršćanski branitelji najveći velikani duha, duha koji je snažno utirao put opstojnosti jezika, kulture i vjere vlastitog naroda.

S pravom je uzviknuo Petar Preradović: „O jeziku dok te bude, i glavom će tebe
biti “.
             Zbirku njegovih pjesama osnažio je hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović  u izdanju 1970.g. uoči Hrvatskog proljeća pod naslovom POZDRAV DOMOVINI.

Tako je to bilo nekoć, a i danas ostaje potreba branitelja koji će u ovo vrijeme odavati ‘pozdrav domovini‘ čuvajući njene prave duhovne kršćanske vrijednosti. Da mater Hrvatica predaje hrvatski jezik i da ‘šokica’ moli ‘očenaše’ dok njezin sin brani domovinu.

Kažemo: Nijemci su izgubili kompas, jer imaju puno drugih narodnosti u zemlji, ali ne, u njemačkom Ustavu piše da njemački jezik mogu predaviti u školi samo ortodoksni Nijemci. Bravo Nijemci. Kada to tako čine veliki narodi, što bi tek trebali činiti mali. Ili se možda mali polako tope. Njima najčešće materinji jezik ne predaje Hrvatica.

O jeziku dok te bude i glavom će tebe biti…!

Postoje pokojni branitelji, postoje i živi  iz perioda zadnjeg rata.
Ali, danas se više nego ikad osjeća potreba branitelja koji  će doprinositi  opstanku svega što tvori jedan narod.  Velika je oskudica onih vrijednosti na čemu počiva jedan narod.
Ništa nam danas nije toliko potrebno kao upravo ljudi jakoga duha koji tvori blagoslovljen i svet naraštaj.

Samo takav kršćanin u ovom prostoru može postati putokaz svome bratu i sestri za budućnost i opstojnost svoga roda.
Kršćanin, Hrvat, na ovim prostorima bio je uvijek vidljiv i prepoznatljiv preko svojih životnih obiteljskih duhovnih vrijednosti.
Kad god su se te vrijednosti topile, topio se polako i narod. Nestajao je.
Zaključit ću: niste sami i sam sam s vama, duhovni paćenik i dobro osjećam potrebu oživljavanja svega onoga što nas je do jučer čvrsto u korijenu sidrilo.
Tako nam Bog i svi sveci pomogli. Amen!