Tekst priredio: Matije Šimić (na zahtjev mog Prijatelja)

Dr. Marko Jozinović, papinskom bulom „Dilecto filio“ br. 1.627 imenovan je 30. svibnja 1977. za petog nadbiskupa i metropolitu Vrhbosanskog.
Rođen je 28. ožujka 1920. u  Devetinama, župa Radunice. Naselje Devetine proteže se niz rijeku Bosnu između gradova Zavidovića i Maglaja. Četverogodišnju školu (1928-1932) završava u Maglaju, udaljenom sedam kilometara. Nakon školovanja u Maglaju, odlazi kod Isusovaca u Travničko sjemenište gdje završava četiri razreda osmogodišnje i četiri razreda gimnazije. Gimnaziju je završio 1940.
Iste godine upisuje Teologiju u Sarajevu. Po svršetku studija 29. lipnja 1944. nadbiskup Šarić  ga redi za svećenika.
Nakon pastoralne prakse određen je za zamjenika župnika u Zavidovićima gdje radi od 18. travnja 1945. do 26. lipnja 1946. odakle ga komunistička vlast odvodi u zloglasni zenički zatvor poznat po „Staklari“. U zatvoru bez prekida boravi  pet godina od 26. lipnja 1946. do 15. ožujka 1951.

Evo jednog svjedočanstva o svećeniku Jozinoviću od gosp Petra Jukića iz Žepča, koji je kao hrvatski vojnik u NDH, bio zajedno s Jozinovićem u Zenici u zatvoru.
U prigodi blagoslova kipa  Majke Božje Bistričke, kojoj je bila zavjetovana Hrvatska vojska u NDH, na groblju „Ljubna“  bio je nadbiskup Jozinović. Za tu prigodu 1987.  Petar je pozvao  Nadbiskupa i govorio pred više od tisuću ljudi, ne o svom zavjetu, nego li o Nadbiskupu kao svećeniku supatniku iz zatvora u Zenici:

“…danas je s nama nadbiskup Jozinović, s kojim sam supatnik iz zatvora. Vi ga znate kao Biskupa, ali ništa o njemu ne znate kao svećeniku mučeniku. On je propatio i izdržao ono za što se drži da živ čovjek ne može izdržati. Svakodnevno, godinama, su lomili njegov duh i ovo naizgled krhko tijelo. Na početku smo bili smješteni u velike sobe u kojima nije bilo nikakvih higijenskih uvjeta niti toaleta. U njegovom kutu su postavili kante kako bi zatvorenici u njih vršili nuždu, njemu  pod nos i na sramotu. Nama na muku, a njega da ponize. Kasnije smo razdvojeni. Trpili smo samnice, staklare, radna iscrpljivanja. Jedno vrijeme se nismo sretali niti viđali. Nas, zarobljene hrvatske vojnike su slali na teški rad u rudnik i prema nama se odnos popravljao. On je i dalje bio pod posebnom patnjom, poslije posla morao je u samnicu, a na poslu je radio bez ikakve zaštite na izrazito visokoj temperaturi u livnici. Kako bih ga sreo, dozvoljeno mi je zasluženi vikend zamjeniti za taj susret. Unatoč odobrenju, njegovi stražari mi nisu dozvolili sresti se s njim. Nadstojnik, koji mi je dozvolio susret, je naredio njegovim stražarima dovesti ga,  i tako smo se sreli. Mada izložen patnji i teškom radu njegovo krhko tijelo nije oslabilo niti je bio duhom klonuo. U razgovoru  jedan drugome  smo obećali, kako ćemo se i po okončanju patnje sjetiti jedni drugih i bar pri sprovodu reći koju riječ jedan o drugome. Prinudno radeći u rudniku dobio sam i nešto naknade za izvršeni rad. Htio sam mu predati to što sam skupio, jer on nije dobijao ništa. Blago, ali odlučno me odbio: „Mnogo je onih kojima je pomoć potrebitija”, bio je izričan. I mnogo bi Vam mnogo reći o čvrstoći ovog čovjeka, našeg Biskupa. Ja jačeg  čovjeka nisam sreo. Hvala ti Marko što ne zaboravljaš svoje prijatelje, svoja obećanja. Hvala što si danas došao blagosloviti kapelicu i kip Majke Božje Bistričke, naše zaštitnice. Hvala ti ,što se ne mijenjaš u svojoj ljudskosti i u svojoj svećenićkoj čvrstoći. A mi trebamo biti ponosni što je ovaj naš svećenik i naš Biskup.”

U zatvoru, jedan drugome su obećali kako će onaj koji ostane, onome koji prvi umre, na grobu reći par riječi.  Petar je svoje rekao pri blagoslovu kipa na groblju u Ljubnoj. Tri godina poslije 1990. nadbiskup je predvodio ukopne obrede i rekao o Petru kao supatniku iz zatvora, nad otvorenim grobom. ( Tako su oba  održali obećanje – To je Providnost Božja).

 

Tri dana po izlasku iz zatvora ponovo je imenovan na tri mjeseca za zamjenika župnika u Zavidovićima. Ubrzo je uslijedilo novo imenovanje  7. lipnja 1951. za župnika u Uzdolu kod Prozora. Na toj službi ostaje do 12.veljače 1956. Nakon župničke službe u Uzdolu imenovan je župnikom u Morančanima. U područje ove župe pripada i područje Husino (Husinska buna)  poznato po najstarijem komunističkom pokretu u BiH. Veliki broj vjernika u Župi bio je  naglašeno zahvaćen komunističkom ideologijom koja se osjeća sve do današnjih dana.
Jozinović je oštar propovjednik i često je  kritizirao  komunističku vlast zbog raznih nepravdi.
Žestoki je protivnik komunizma. Rado u svojim propovijedima  koristi sintagmu „hrvatski narod“ ili „hrvatski katolički puk“ što je za komunističku vlast bio znak „klerofašizma“. Zbog takvih oštrih napada u Morančanima, u lipnju 1956. dobiva još jednu petnaestodnevnu zatvorsku kaznu.
Nadbiskup Alaupović, poznat po kompromisnim stavovima, 26. srpnja 1961. na silu šalje Jozinovića na studij u Rim. Želio ga je poštedjeti od daljnih progona. U Rimu boravi u Zavodu sv. Jronima i studira na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta – Gregorijani. Tu upoznaje i studenta Karola Wojtylu (kasnijeg papu Ivana Pavla II) s kojim je osobno bio prijatelj. U studenome 1964. završava studije, i stječe akademski gradus „Doktora teologije“ s doktorantskom tezom „O pravednosti u nauci Tome Akvinskog“.
Nakon studija u Rimu, Dr. Jozinović, vrši različite službe u Vhrbosanskom ordinarijatu.
Nadbiskup Alaupović 28. lipnja 1965. imenuje Dr.Jozinovića vrhbosanskim kanonikom, a dvije godine kasnije imenovan je za „prepošta“ Kaptola i generalnim provikarom Nadbiskupije.
S imenovanjem Dr. Čekade 12. lipnja 1967. za Vrhbosnakog nadbiskupa, dr. Marko Jozinović ubrzano obnaša veliki broj odgovornih službi.
Imenovan je na sljedeće službe: Ravnatelja nadbiskupske kancelarije, prosinodalnog suca, referenta za katehizaciju i sjemenište, te za profesora moralne teologije.
U svim službama koje obnaša stalno je  naglašen „tonus pravednosti“. Kao profesor „moralne teologije“ nije skrivavo svoje nastojanje kako treba izgledati lik svećenika. U svim njegovim nastojanjima uvijek se provlačilo pravilo: „Božji zakon mora biti zakon života.“  Kao profesor, nije se mirio s postojećim stanjem, kako u društvu kojim upravljaju  komunisti, tako i  stanjem u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U moralnoj teologiji, koju je rado uvezivao s vrhonaravnim i naravnim pravom, nije vidio lik svećenika koji se bavi bilo kakvim oblikom „trgovine“. Kasnije kao Ordinarij, takve svećenike teško kažnjava. Nije se kratio veličati vjeru hrvatskog katoličkog puka u Bosni i Hercegovini. Svećenički lik, želio je što više uokviriti, ne samo u moralno pravne okvire, nego i u onu  dušu odanu Bogu i narodu, koja u svim teškim vremenima drži dušu našeg vjerničkog puka. Kao profesor, neprestano ističe vrijednost moralnih kreposti, kao neophodne za lik dobrog svećenika. Često je ukazivao na svijetle likove Katoličke crkve. Neograničeno ističe ljubav prema vrijednosti crkvenih “Dogmi”, a sam ih je svojim životom dosljedno i ljubio, i štovao. Vrijednost Crkve, s likom osobe Isusa Krista neprestano pretpostavlja za svećenički put, a njega vjernici katolici u Bosni  vjerno slijede. Spajao je  veličanstvenu božansku Objavu, kojom Bog u jednostavnosti i skromnosti vlastitog življenja u osobi Isusa Krista, vodi ovaj svijet i naš hrvatski katolički puk koji živi i svjedoči Život u skromnosti i jednostavnosti.

Kao službenik mjesne Crkve, i sam je živio skroman život. Za takav se svećenički život, žestoko zalagao. Oštro je kritizirao svaki luksuz kod svećenika koji nije primjeren ni prostoru ni vremenu. Nije se libio kritizirati pastoralnu nebrigu zbog prevelikih župnih teritorija na kojima se svećenici ponašaju kao „feudalci“. Često je tu moć spajao s bliskom moću i društvenog političkog položaja, kojeg su neki ostvarivali kolaborirajući s tadašnjom za crkvu neprihatljivom komunističkom vlašću. Nije nikada prihvatio crkveni kompromis „šutnje“  od strane Crkve prema ne odobrenom, ali i ne zabranjenom udruženju „Dobri pastir“. Udruženje se sastojalo od  većinskog  redovničkog franjevačkog klera i jednog manjeg dijela diecezanskog klera. Kasnije kao Nadbiskup, pokušavat će stvari vidjeti u drugom svjetlu, želeći povući određene poteze u tom pravcu, ali se već nazire i zalaz komunističkog načina organiziranja društvene zajednice.

Ako pogledamo život, koji je prethodio njegovoj novoj službi na mjesto Nadbiskupa, možemo reći da je to bio buran, odlučan i kreativan svećenički život jednog skromnog ali izrazito čvrstog Kristovog svećenika, upravo onakvog, kakav je bio i vjerni puk iz kojeg je ponikao.

Živio je svoje kreativno doba u vrijeme u kojem se na prostorima bivše Jugoslavije, a osobito na prostorima BiH, događaju velike promjene. Odlaskom Rankovića s političke scene, koji je bio protivnik daljnjeg približavanja Jugoslavije Zapadu 1966., utvrđuju se putovi uspostave diplomatskih odnosa s Vatikanom. Nakon nukleusa konkordata između Vatikana i Jugoslavije priprema se otvaranje državnih granica prema Zapadu za kontrolirano kretanje kapitala i ljudi. U takvim okolnostima dolazi i prof. dr. Krunoslav Draganović, koji ima specifičnu zadaću u novonastalim okolnostima. U tom periodu, nešto većih sloboda, pokreće se katolički tisak: u Hrvatskoj Glas Koncila, a nešto kasnije u BiH pokreće se poslijeratno izdanje Vrhbosne, a osobito treba istaknuti uspostavu „Misijske centrale“ u Sarajevu, koja je izravno podređena Kongregaciji u Rimu. Ingerencija ovog Papinskog ureda je za čitavu Jugoslaviju. Na čelu iste je, dr. Zvonimir Baotić.

Na društveno političkoj sceni 1968. teku studentski nemiri u Beogradu, a 1971. u Zagrebu pod sloganom „Hrvatsko proljeće“, u svrhu društvenih reformi i većih ljudskih sloboda. Ova i druga društvena događanja, podižu temperaturu komunističkim vlastima koje 1974. pripremaju neke ustavne promjene. Ipak, nešto se značajnije   još nije  moglo dogoditi. Zapad je diktirao tempo. Vođa države Jugoslavije Tito, kojeg su zapadne snage podupirale još od 1948. u odvajanju od „Istočne hemisfere“, bio je dobro čuvan za predstojeću ulogu koju mu Zapad dodjeljuje. Dobro ga čuvaju i kontroliraju  udruživanje „Trećeg bloka“ tzv. „Nesvrstanog bloka“, iz kojeg će oni mirno crpsti crno zlato pune četiri decenije. Blagostanju Zapada, pogodovao je kontrolirani mir u „Trećem bloku“.

U prostorima Nadbiskupije teku intezivne pripreme oko vraćanja nekadašnje zgrade Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Nakon povratka jednog dijela zgrade, Katolička bogoslovija otpočinje ponovo s radom u Sarajevu. (Do tada, naši su studenti najčešće studirali u Đakovu). U isto vrijeme Bosanskoj franjevačkoj provinciji  1966. daju se otvorene mogućnosti izgradnje nove teologije u Nedžarićima.

U svemu tome, dr. Marko Jozinović, intezivno sudjeluje na najodgovornijim službama.
Smrću nadbiskupa Čekade 18. siječnja 1976. otvaraju se nove mogućnosti koje treba rješavati na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije. Iako je nadbiskup Čekada imenovao pomoćnog biskupa dr.Tomislava Jablanovića iz župe Dolac kod Travnika, koji nije bio biskup koadjutor (biskup s pravom nasljedstva), otvorila se mogućnost odabira novih kandidata. Neki novo pristigli ljudi, između ostalog, imali su zadaću reći svoje mišljenje i rekli su: nadbiskup treba biti dr. Marko Jozinović, uz još jednog kandidata kojemu za sada nije potrebno spominjati ime.

Odlukom Svete Stolice 30.svibnja 1977. postavlja se za Vrhbosanskog nadbiskupa dr. Marko Jozinović. Biskupiju preuzima u kanonski posjed 29. kolovoza 1977. Za biskupa je zaređen 23. listopada 1977. Zaredio ga je pronunciji Michele Cecchini, uz  glavne suzareditelje zagrebačkog nadbiskupa Kuharića i mostarskog biskupa Čulu. Kao suposvetitelji bili su: nadbiskup beogradski Gabrijel Bukatko, biskup Joakim Herbut, biskup Nikola Prela, biskup Severin Pernek, biskup Ćiril Kos, biskup Pavao Žanić, biskup Mijo Škvorc i biskup Tomislav Jablanović.

Ubrzo je cijelu Biskupiju propuhao novi Duh, s naznakom da se riješe sva kompromisna svećenička kadrovska rješenja. S više ili manje uspjeha, energično ih je sprovodio u djelo. S takvim stavom, svjesno ulazi u nove odnose među klerom. Bili su to nekad teži, nekada lakši odnosi. Uz novo pristigla svećenička zvanja iz vlastite Teologije drugačije je gledao i neka pastoralna rješenja. Nije bio zadovoljan s pastoralnim radom u nekim zaista velikim župama.

Najvaljuje neophodno nove programe u pastoralnom radu, a i cijepanja velikih župa na manje radi lakšeg kordiniranog rada s vjernicima. Svećenike koji nisu držali redovitu  vjeronaučnu katehezu poziva na odgovornost i najčešće ukazuje na premještaj. Ranije sam istaknuo, kako je kao profesor Moralne teologije vidio lik svećenika, i sve što se nije uklapalo u takav profil pokušavao je usmjeraviti u tom pravcu.

U svojim nastojanjima da poveže katolike Hrvate u biskupiji s onima koji su otišli iz biskupije na privremeni rad u inozemstvo, šalje veliki broj svojih svećenika u hrvatske Misije u Zapdnoj Europi. S njima je održavao redovite kontakte.