Kršćanska braćo i sestre!

Sir 3,2-6.12-14: Liturgijska čitanja ove nedjelje imaju uvod iz Knjige Sirahove koja  spada u grupaciju Mudrosnih knjiga. Napisana je neposredno pred Makabejski ustanak. Ustanak koji je imao za cilj očuvati židovsku obitelj duboko ukorijenjenu u kultnu i obredno bogoštovnu povijest svoga naroda.
Prodor i nametanje helenističke kulture i bogoštovlja, tražilo je kod židovske obitelji čvrste oslonce u očuvanju tradicionalnog bogoštovnog kultnog pristupa vjeri koja se temelji na Božjem zakonu. Grci su upravo tu u obitelji htjeli nagristi čvrstu jezgru ćudorednog života židovske obitelji.
           Nije im pošlo za rukom, zahvaljujući čvrstoj i visoko moralnoj izgradnji vlastitih obitelji, a osobito djece i budućih generacija.
Iz takve jedne židovske obitelji dolazi i Isus, koji će donijeti nadgradnju nadnaravnih vrijednosti koje su postale temeljne vrijednosti kršćanske obitelji o čemu piše sv. Pavao u poslanici Kološanima.

Kol 3, 12-21: Kako bi kršćanstvo bilo pravilno shvaćeno, Pavao naglašava nadnaravne novosti kršćanskog života u kršćanskoj obitelji.

         Nije čudo da stalno naglašava da kršćani budu ono što jesu, nova stvorenja u Kristu. Kršćane na tom Putu drže evanđeoske kreposti koje proistječu kao snaga Duha.

Pavao upozorava da samo znanje, što grčka filozofija  preferira: što nešto znači, nije dovoljno, jer ga znanje može učiniti oholim i umišljenim, nego su važniji plodovi Duha-kreposti, a daleko najvažnija je ljubav kojom izgrađujemo druge. 

               To je sveza savršenstva, jer tada mir upravlja srcima našim. Pavao zaista svoje vjernike poziva na posvećenost Isusu, koja uvijek stvara profinjen osjećaj brige za ljude krhke savjesti.

Tako Pavao pomaže vjernicima da s naravne prakse življenja prelaze na vrhovni zakon kršćanskog života, a to je Ljubav. 

Kršćanin treba za uzor uzeti Kristov život, Kristovu ljubav i njegovo praštanje, jer njegova Riječ, je On sam, i ona formira čovjeka iznutra za njegovo djelovanje prema bližnjima.

Srž kršćanskog života u obitelji, sastoji se u molitvi i zahvalnosti Bogu kao i u nesebičnoj ljubavi prema bližnjemu. Kršćanin je tako više zauzet davanjem negoli primanjem.

A sada pogledajmo na kakvom je iskušenju obitelj Marije i Josipa.

Mt 2, 3-15. 19-23: Nemili i nesvakidašnji događaj iz današnjeg Evanđelja povezuje se još s onim o Mojsiju u Egiptu.

  U Knjizi izlaska piše: I Jahve reče Mojsiju u Midjanskoj zemlji: „Vrati se u Egipat, jer su pomrli svi ljudi koji su tražili tvoj život.

                Tako Mojsije posadi na magarca svoju ženu i sinove te ode u zemlju Egipatsku“, pripremiti narod na Izbavljenje (Izl 4,19).

Konačno, i zaključak kralja Heroda Velikoga, idumejca (37. g.pr. Kr. – 4.g. po Kristu) je isti, i on se želi riješiti opasnog suparnika umorstvom novorođenčeta, pa to kao da i nije nešto novo, jer tako je već Faraon reagirao na vijest o predstojećem Mojsijevu rođenju.

                 Herod Veliki ne reagira ništa drugačije od egipatskog Faraona na vijest rođenja Mesije s kojim Bog planira osloboditi svoj narod.

On ubija svu djecu do dvije godine kao i Faraon nekad u Egiptu. Možemo to reći i ovako: postojao je strah od toga da bi Bog u najskorije vrijeme mogao svoj narod uistinu osloboditi po Mesiji, knezu i pastiru naroda, što je vođe židovskog naroda od samog početka učinilo aktivnim i pasivnim neprijateljima.

Herod, naprosto nije želio drugog nasljednika osim svog sina Heroda Antipe. Stoga je pokolj u skladu s ostalim okrutnostima spomenutim u povijesnim zapisima.

               Mala je obitelj Marije i Josipa, pobjegla po Božjem naputku u Egipat, kao i Jakovljeva davno prije, kad je prijetilo umorstvo od gladi.
Biblijski lik Rahele kao majke Izraela, Jakovljeve omiljene žene, dok  umire pri porodu u Rami na putu za Betlehem, puno govori.  Ali, Bog je tako htio, sve teži svome ispunjenju.

Dozvat će on svoga sina iz Egipta kada umru oni koji su djetetu Isusu radili o glavi. Amen!

Župnik