Jon 1, 1-2; 1.11: Knjiga o Joni smještena je među proročke knjige, iako je ona više samo proročka pripovijest s poučnom namjerom. Događaj, iz osmog stoljeća prije Krista koji je u knjizi ispričan, smješten je u vrijeme asirskog kraljevstva kojemu je glavni grad Niniva. Pisac knjige je Hebrej i piše u petom stoljeću o junaku Hebreju kojega je nazvao Jona, a u stvari bio neki od stvarnih izraelskih proroka koji poslan da Ninivi najavi pokoru i obraćenje. Poruka koja se proteže kroz knjigu glasi: Granice Božjeg milosrđa ne poklapaju se s granicama izabranog naroda, ono se proteže na sve ljude. Hebrejska mala zajednica, pritisnuta odasvud u opasnosti je da se zatvori samo u sebe. Pisac ove knjige želi nadići takvo sektašenje u Židovstvu. Poslušajmo sam događaj. Jonin doživljaj započinje zahvatom odozgor. Jahve zapovijedi proroku da pođe u veliku asirsku prijestolnicu Ninivu i ondje propovijeda. Uplašen težinom poslanja, Jana se uputi u drugom smjeru i ode u Jafu. Tu se ukrca u lađu koja je plovila u Taršiš, grad u južnoj Španjolskoj, što je za Izraelce imalo značenje, mjesto koje je na kraju svijeta. Bježeći tako daleko, prorok je u svojoj naivnosti mislio da će izmaknuti Božjoj vlasti. Ali računica je očigledno bila pogrešna: Gospodin podiže silni vjetar koji je prouzrokovao veliko nevrijeme. Mornari su uplašeni, svatko se obraća svome Bogu i baca u more teret. Jona, naprotiv, zaspa tvrdim snom u najdubljem dijelu lađe. To ugleda zapovjednik te mu reče: Ustaj i moli Boga svojega. Tada baciše ždrijeb ne bili vidjeli tko je ovdje krivac. Ždrijeb je začudo pao na Jonu i on se za divno čudo časno ponio. Jona priznaje da bježi od Jahve i moli da ga bace u more i more će se smiriti. Svi se pomoliše Bogu i Jonu bacaju u more. Ali Jahve nije napustio ni Jonu. Proguta ga velika riba. Uslijedit će velika Jonina molitva.

Lk 10, 25-37: Isus je na svom putu u Jeruzalem doživio mnoge lijepe zgode, ali i mnoge kušnje. Jedna je od tih i susret sa zakonoznancem koji ga kuša i pita: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isus mu reče: „Što piše u Knjizi Ponovljenog zakona? Pročitaj! Zakonoznanac to zna napamet i kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Pravo si odgovorio, reče mu Isus. „To čini i živjet ćeš!“ Zakon je jasan, on ima snagu opravdanja, kaže zakonoznanac, ali nije lako znati: Tko je moj bližnji? Sad mu Isus stavlja kroz primjer ‘Milosrdnog Samarijanca’, koji je poganin, a spašava ranjenoga, dok židovski svećenik i levit prođoše, a da ni glavu ne okrenuše prema ranjenom putniku. Za njih je to prljav posao i ne druže se oni sa Samarijancima. Čak ih drže i za neprijatelje. Temeljno je pitanje, ne samo tko je bližnji, nego i tko je ovdje opravdan? Židov koji je vjeran Zakonu ili onaj koji je vjeran vrhovnom zakonu Ljubavi. Jer Isus kaže zakonoznancu: „Idi pa i ti čini tako kao Samarijanac“. Isus razotkriva sav religijski aparat i vršenje bogoštovlja koji je bez ljubavi i bez ljudskosti. Takvim činom suprotstavljaju se Božjoj volji. Ljudima ne samo da ne pomažu, nego na pleća tovare nesnosno breme koje i sami ne mogu nositi. Oni u biti žele spriječiti ozdravljenje čovjeka. A Isus je došao upravo spasiti, ozdraviti i opravdati čovjeka. Puko držanje Zakona neće pomoći i neće ga opravdati pred Gospodinom.