Rim 8, 1-11. U Osmom poglavlju Pavao predstavlja djelovanje Duha Svetoga koji donosi slobodu, snagu i slavu. Stoga se čovjekova sudbina potpuno izmijenila otkad je ujedinjen s Kristom. Zajednički život s njim oslobodio je čovjeka o krivnje i smrti. Tako on tvrdi da: „Sve što Zakon zapovijeda“ jest zapovijed ljubavi(Rim 13,10; Gal 5,14; Mt 22,40). Moralni zakon nikada ne prestaje. On obvezuje i kršćane. Kad Pavao ističe da „nismo pod Zakonom“ (Rim 6,15), onda ne misli na moralnu stranu Zakona, nego na njegove obredne ustanove i ceremonije. Ta je strana Zakona s Novim Zavjetom prestala obvezivati.
Otkad smo kršteni i pripali Kristu, otada je u nama mrtav stari čovjek, a umjesto njega živi novi „u Kristu Isusu“. Čovjek nije samo tijelo i duša, to je stari čovjek, nego tijelo duša i Duh.  Tako sve tri božanske osobe sudjeluju u našem spasenju.

Lk 13,1-9: Današnji odlomak iz Evanđelja nije lako razumljiv. Naime, neki ljudi izvješćuju Isusa da je rimski namjesnik Pilat u jeruzalemskom Hramu dao ubiti Galilejce za vrijeme prinošenja žrtve. Takav postupak okupacijske rimske vlasti navodi da su nečim izazvali takvu kaznu. Isus ovdje ostavlja otvorenim pitanje uzroka ovoga kaznenog suda nad pobožnima, ali prijeti Židovima da će oni isto tako propasti ako se ne „obrate“ te vjeruju Isusovoj riječi.
Isus ima potrebu navesti i drugi slučaj rušenja tornja u Siloamu, kad je stradalo osamnaestero ljudi.
Isus aludira na razorenje Jeruzalema što će se dogoditi 7o g. p.k. Mnogi će pravednici stradati s grešnicima koji zaslužuju Božji kazneni sud, jer se ne obratiše. Ani koji se obrate pod ovim dojmom Božje kazne naći će na konačnom sudu Božje spasenje.
Treba istaknuti da Isus ovdje prekida misaoni odnos između nesreće i grijeha i ne daje dogovor zašto Bog dopušta patnju i nesreću u kojoj moraju trpjeti i pravednici.