Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841-1917)
- Detalji
- Kategorija: Svetac dana
- Objavljeno Petak, 01 Srpanj 2016 04:46
Sveti Mucijan-Marija Wiaux (1841-1917)
Papa Ivan Pavao II. svečano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe Braće kršćanskih škola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas ćemo se upoznati s njim. Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednoličan: beskrajna pješčara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve slični jedan drugome, noći pune hladnoće i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put strašan vjetar, ali je ništa ne poljepša. Drugih događaja u pustinji nema. Ondje ne pada kiša i ništa ne niče, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda.
U sivilu i jednoličnosti života brata Mucijana ističe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovača, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske braće sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat Mucijan-Marija.
Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblačenju i prihvaćanju redovničkoga života. To je kao i kod svakog sveca i čovjeka bila obitelj. Čovjek se rađa, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan rođen je 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovača Ivana-Josipa i Elizabete, rođene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph - budući brat Mucijan - bio je treće od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod pročelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.
Mali Luj-Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.
Kad je Luj-Josip, koga su u selu počeli nazivati "Luj Gonzaga", završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: "Eto ti, sine, pa počni!" U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70-godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: "Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: 'Luj, ti moraš poći u samostan!'"
Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.
Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje - njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.
Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali "bratom koji uvijek moli". On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.
Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: "Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!" To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.