Sveti Madard, biskup (+ 560)

  • Ispis

Sveti Madard, biskup (+ 560)

Svaki je čovjek, pa tako i svetac, različit od drugih. I zbog toga ih ne možemo sve svesti pod jedan nazivnik. Različiti smo po dobi, po izobrazbi, po zalaganju, po životnom iskustvu, po značaju, po duhovnosti. Unatoč toj različitosti, kao kršćani svi imamo istu težnju, slične putove kojima koračamo ili, bolje rečeno, jedan te isti put zacrtan od Evanđelja. Pa ipak, svaki je kršćanin tim evanđeoskim putem išao na svoj osobni, izvorni način. To vrijedi i za svece, a zato je svaki od njih zanimljiv, i hagiografija nastoji otkriti, pokazati i ocrtati njegov put, uz one zajedničke crte upozoriti na one svakome vlastite. Pogledajmo kakav je bio životni put sv. Medarda te što u njegovu životu ima originalno, baš njegovo?
Da je njegov život za ljude bio zanimljiv, pokazuju dva životopisa, napisana malo poslije svečeve smrti. Prvi je napisan čak u stihovima, a napisao ga je pjesnik himana Fortunat, a drugi god. 602., tj. samo malo kasnije, koji se također, ali bez dokaza, pripisuje istome piscu. Zanimanje za sv. Medarda nije prestajalo ni kasnije pa je tako u IX. stoljeću jedan monah samostana St-Medard de Soissons sastavio novi svečev životopis, a za njim je u XI. stoljeću slijedio još jedan, koji se pripisuje Ratbodu (1068-1098), biskupu Noyona. Svi su ti životopisi jedan drugome pomalo slični, dok onaj iz XI. stoljeća donosi nešto novo, što je, na žalost, sporno. Mi ćemo se zaustaviti na onome što uglavnom može podnijeti ozbiljnu povijesnu kritiku.
Medard se rodio u jednoj plemićkoj obitelji u Vermandoisu, u francuskoj pokrajini St-Qauentin. Otac mu je bio franačkoga, a majka galo-rimskog podrijetla. Školu je polazio u svome rodnome gradu, proslavio se već tada darom proroštva pa je tako svome suučeniku Eleuteriju prorekao da će u dobi od 30 godina postati biskup u Tournaiju. Proročanstvo se ispunilo, čak je Eleuterije i prvi poznati biskup toga grada.
Postavši svećenik, Medard je učinio nekoliko čudesa, a svakako je najneobičnije da je činio čudesa u korist razbojnika koji su pljačkali i potkradali njegova dobra. Pripovijeda se da je jedan od tih lopova došao u noći u krađu njegova grožđa. Ne uspjevši više pronaći put kojim bi pobjegao, bi uhvaćen i predveden svetom svećeniku Medardu, koji ga sutradan pusti skupa s njegovim plijenom. Čudo bi bilo u tome što kradljivac, koji je dobro znao put u vinograd, nije znao iz njega izići.
Jedan je drugi kradljivac ukrao svečevu kravu, koja je o vratu imala zvono. Da ne bi zvonila, lopov je zvono ispunio travom. Unatoč tome pokušaju zvono je zvonilo te uzbunilo susjede i samoga Medarda. Taj je uhvatio kradljivca, valjda mu je rekao i koju ozbiljnu riječ, a onda ga pustio zajedno s njegovim plijenom. I napokon je jedan lopov htio ukrasti svečevu košnicu s pčelama, no one su ga kaznile same svojim žalcima, sve dok nije došao sveti svećenik i čudesno ga od njih obranio.
Stvarno su nam neobična čudesa takve vrste. Njihova poruka može ipak biti veoma lijepa. Ona je u tome da zlo valja svladati dobrim, da grješnika valja pokarati, a onda mu oprostiti i dati prilike da se popravi. Vjerojatno su u postupku prema kradljivcima sv. Medarda vodili takvi motivi. Njegov postupak pokazuje i njegovu ljudsku dobrotu.
Kad je umro biskup u St-Quentinu, na njegovo je mjesto uzdignut sv. Medard. Možda je tome pripomogla i njegova velika ljudskost. Kler i vjernici su se
nadali u njemu dobiti dobroga pastira, a ta ih nada nije prevarila. Medard je biskupovao kroz 15 godina. Iz njegove biskupske službe znamo iz života sv. Radegunde, koji napisa Fortunat, ovu zgodu: Jednog dana posjetila ga je kraljica Radegunda i rekla da je zbog bratoubojstva ostavila svoga muža Klotarija te da se želi posvetiti Bogu. Biskup je bio duboko potresen izvještajem, a i pravim poteškoćama Radegundine rastave braka. On je ipak položio na nju ruku i posvetio je za đakonisu. To mu se u tom slučaju činilo najpametnijim.
Medard je brzo nakon toga umro. Bilo je to oko godine 560., a malo za njim umro je i Klotarij. Zanimljivo je da je taj bratoubojica ipak poštivao svetog biskupa Medarda, jer je njegovo mrtvo tijelo dao prenijeti u svoju prijestolnicu Soissons. Nad biskupovim grobom kralj je Sigebert (561-575) dao sagraditi lijepu baziliku sa samostanom. Ona postade stjecište pobožnih hodočasnika. U Francuskoj je sveti Medard među pukom veoma popularan svetac i njegov blagdan u kalendaru zapažen. Štoviše, ako na njegov blagdan pada kiša, postoji vjerovanje da će kroz 40 dana biti kišovito vrijeme. Po tome je sveti Medard poznat i u našim stranama. Narodna poslovica o tom kaže: "Sveti Medard što nam daje 40 dana traje."