Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik (1698-1764)

  • Ispis

Sveti Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik (1698-1764)

Rim je grad posvećen životima mnogih mučenika i svetaca. Iako po rođenju nije bio Rimljanin - već rođen 22. veljače 1698. u Voltaggiu kod Genove - među izrazito rimske svece ubraja se i sv. Ivan de Rossi. I s pravom, jer je već kao trinaestogodišnji dječak došao u Rim k svome bratučedu Lorenzu de Rossiju, kanoniku zborne crkve S. Maria in Cosmedin. Došao je u Rim na studij u glasoviti isusovački Rimski kolegij. Studirao je najprije književnost, a zatim filozofiju, iz koje postiže doktorat.
Ivan je odlučio postati svećenik, zato je g. 1714. primio klerički vijenac i još zdušnije se dao na duhovnu formaciju. U tome je imao odličnog vodiča u liku Božjega sluge, kreposnoga isusovca oca Francesca Marije Galluzzija. Mladi se student dao na molitvu, pokoru, apostolski rad među mladeži, što mu sve toliko oslabi sile da je morao prekinuti studij.
Rim je za svećenika Ivana de Rossija postao poprištem svestranoga apostolata. On je svoj rad među mladeži proširio i na najskromnije slojeve rimskoga društva; osobito se bavio siromasima, bolesnicima po javnim bolnicama i ubožnicama. Sam je bio bolestan pa je imao srca i za druge bolesnike.
Rimski je apostol razvio velik apostolat i u ispovjedaonici u kojoj bi sjedio sate i sate slušajući ispovijedi siromaha, ljudi bez naobrazbe, okorjelih grješnika. Glas svetosti o njemu, koji se sve više širio, privlačio je k njegovoj ispovjedaonici mnoge izgubljene sinove i kćeri, a svetac ih je sve primao s najvećom strpljivošću, blagošću i dobrotom, poput dobrog pastira zauzeta baš za onu jednu izgubljenu ovcu. Da bi se što više i nesmetanije mogao posvetiti tom blagoslovljenom pomirivanju duša, bio je posebnim papinskim breveom oslobođen zajedničkog moljenja časoslova u određene sate u koru, na koji je kao nasljednik kanonikata svoga bratučeda bio obvezan.
Osjećajući da mu se polako bliži kraj, sv. Ivan de Rossi napustio je svoje obitavalište kod S. Maria in Cosmedin i preselio se u dom Santissima Trinitŕ dei Pellegrini. No, to još nije bilo potpuno povlačenje u mirovinu, jer je i dalje obavljao svoje uobičajene apostolske poslove. štoviše, morao je preuzeti i duhovnu brigu za Milosrdnu braću sv. Ivana od Boga, ulivši tome redu za dvorbu bolesnika novi duh, a s njime i polet. Oko starog iskusnoga i svetoga svećenika de Rossija sve su se više okupljali mladi svećenici želeći da ih uvede u svećenički rad. I tako je bolesni svetac kraj svoje teške bolesti bio ipak tako neobično aktivan. Sav Rim mu se divio i govorio o njegovoj jobovskoj strpljivosti i svetosti. Okružen sveopćim poštovanjem, a ispunjen nebrojenim zaslugama, usnuo je u Gospodinu, za koga se do kraja žrtvovao, 23. svibnja 1764.
Blaženim ga je proglasio Pio IX., koji prije nego postade papa, kroz nekoliko godina bijaše na čelu Pobožnoga društva svjetovnih svećenika svete Gale. Svetim ga je proglasio 8. prosinca 1881. Leon XIII. Relikvije su mu dugo vremena počivale u crkvi Santissima Trinitŕ dei Pellegrini na podnožju njemu posvećena oltara. I u bazilici S. Maria in Cosmedin posvećena mu je jedna kapela. Godine 1940. svecu je posvećena velika župna crkva u koju su 23. svibnja 1965., za pontifikata Pavla VI., prenesene njegove relikvije. Sveti Ivan de Rossi divan je uzor za svećenike, pravi učitelj svećeničke gorljivosti, a i primjer za bolesnike pogođene padavicom. Bolest je težak križ, ali ne samo to, već i velika prilika za vježbanje u heroizmu. Tko se poput sv. Ivana de Rossija zna okoristiti tom prilikom, postići će veliku svetost.