Kršćanska ljubav je uvijek 'put' koji vodi u vječnost (24.tj.sr.)

  • Ispis

Kršćanska ljubav je uvijek 'put' koji vodi u vječnost (24.tj.sr.)

**********

1 Tim 3,14-16:Kršćanski je život rođen iz ljubavi i ostaje zauvijek ljubav. To je sila koja je potekla od Kristova križa i koja se u krštenju ulijeva u ljude, preoblikuje sva njihova svojstva i teži da se prelije u druge. Tko joj se prepusti, jači je od smrti, ne traži svoju korist, nego drugih i uvijek ima što davati: milostinju znanje, snagu, suosjećanje, razumijevanje. U tom je neobično domišljat i neumoran. Toj ljubavi pripada budućnost i vječnost. Ona će imati prvu i posljednju riječ u svemu što je dobro, lijepo, plemenito i uzvišeno, jer posjeduje božansku i stvaralačku silu. Svi će drugi darovi nestati, a ona će ostati. Zato je ona „put“ koji mimo sve druge vodi u vječnost. Ipak, trajnu vrijednost svim stvarima i naporima daje božanska ljubav. Tako će to sv. Ivan i potvrditi: „Bog je ljubav“ i „ljubav dolazi od Boga“. Kako je ljubav svjesna svoje božanske snage (sve vjeruje) , sa sobom nosi uvjerenje da svakog čovjeka i sve oko njega može potpuno izmijeniti i dovesti u novo stanje. Nema tako lošeg stanja da ga ljubav ne može učiniti dobrim. Zbog toga se ona „svemu nada“ i „svemu odolijeva“. Pavao, nakon što je izložio profil jednog biskupa, svećenik, đakona u kojima se uvijek u službi moraju odražavati karizmatični darovi Duha, danas Pavao, najodgovornije službenike stavlja u odnos spram Crkve kojoj pripadaju i služe, te spram Otajstva koje je od Boga objavljeno u Isusu Kristu. Crkva Boga živoga, jest njegova kuća i njegovo obitavalište i njegova obitelj, gdje se pouzdano čuva Evanđelje koje spašava. Tako Crkva pruža vjeri i mišljenju čvrst i nepokolebljiv temelj u ispovijedanju vjere koja odiše pobožnošću i duhovnošću.

***********

Lk 7, 31-35: Isus ne ostavlja ne dovršen sud o ljudima toga vremena i prostora. Jasan je kad govori o posebnosti „ljudi ovog naraštaja“. Oni su slični potpuno nezainteresiranoj, pasivnoj i pretiloj djeci, koja usprkos pozivu na ples ili plakanje nemaju volje nizašto, ne mogu se nizašto odlučiti, prestali su se nadati. Drugim riječima, oni nemaju ljubavi. Oni su samo kritičari svoga vremena, ali ne i graditelji. Oni kritiziraju Ivana Krstitelja jer je bio isposnik. Kritiziraju i „Sina Božjeg“ koji unosi novu radost u sadašnjosti i vječnosti, a zajedno s njima jede i pije. Tko im onda valja? Drugim riječima, takvi negativci ubijaju Ljubav koju im Bog daje, a time ubijaju i šansu spasenja, i budućeg zajedništva s Bogom. A oni koji su vjerovali Ivanu Krstitelju i Sinu Božjem, kao nositeljima i navjestiteljima Božje mudrosti, oni su kao „djeca Božje mudrosti“. Jedno je jasno, kakav god sud stvarali negativci i pasivci: „Mudrost se Božja opravda pred svom djecom svojom“. Zaključimo u duhu Pavlovog shvaćanja Božje mudrosti i Providnosti : Ljubav je od Boga, i jedina je kadra stvarati, obnavljati i uzdržavati život.