Tko ima oči neka vidi (16.tj.sr.)

  • Ispis

Tko ima oči neka vidi (16.tj.sr.)

 

Izl 16, 1-5. 9-15: Izraelci su Božji odabrani narod, stoga se Bog brine na svaki način, sve vrijeme, i u različitim nezgodama za svoj narod. Prošlo je već mjesec dana kako su, prešavši Crveno more, napustili Egipat i polagano se odmicali. Počelo je nedostajati hrane i kada su napustili oazu Elim, karavana od preko pola milijuna ljudi morala je proći dug put kroz pješčanu pustinju kako bi stigla do druge oaze. Najprije potiho, a onda sve glasnije počeše iznositi tužbe protiv Mojsija i Arona: „Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo glađu pomorite. “U Egiptu je bilo voća, povrća, obilje riba i uvijek dovoljno vode. Mojsije se ražalosti jer je to bio znak da im nedostaje vjere, ne u njega, već u Boga, koji tolika čudesna djela učini svome narodu. I doista, dok se molio Gospodinu, on mu se oglasi: „Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasiti kruha. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.“ I ne prođe dugo, Božje se riječi obistine. Slično kako se zbilo sa svim egipatskim zlima, on se posluži prirodnim pojavama da nasiti narod svoj. Stigle su prepelice, a onda „mana“. To je bila osnovna hrana Izraelcima kroz 40 godina i odjednom su te prirodne pojave nestale kada su ušli u obećanu zemlju Kanaan. Tako Biblija u više navrata govori o čudesnom kruhu „mani“ što ga Bog pribavi svojemu narodu. U kršćanskoj je predaji „mana“ pak postala znamenjem euharistije, novoga kruha kojim Isus Krist hrani svoje vjernike. Mogli bi i završiti izrekom koja je u duhu današnjeg Evanđelja: Tko ima oči, neka vidi.

 

Mt 13, 1-9:Jutros u Evanđelju čujemo jednu divnu prispodobu o 'sijaču'. Mnoštvo je pred Isusom, a prispodoba u završetku ima ove riječi: „Tko ima uši, neka čuje“, i ova kratka rečenica ima rješenje, zašto Isus govori u slikama iz prirode. Naime, u prvim redovima u sinagogama najčešće su njegovi protivnici farizeji i pismoznanci koji su ga vrebali u svakoj riječi. Ali Isus govori onako kako njegovi učenici razumiju i spoznaju, što je Isus htio reći tim riječima. A zadaća je učenika bila na uho prenositi drugima pokraj sebe. Tako Isus u svojoj propovijedi sve kaže, a opet onima, na koje se odnosi prispodoba, kao da ništa nije rekao, jer ih direktno nije spomenuo. To ne znači da snaga Riječi Božje ostaje bez ploda. Nju Bog sije, i ona nalazi i plodno tlo u mnoštvu onih koji prihvaćaju Riječ Božju. Dakle, tko ima oči i uši, neka vidi i čuje!