Bez ljubavi svijet hvata korov duševne pustinje

Jedanaesta nedjelja kroz godinu 2024. – b

Kršćanska braćo i sestre!
Na početku ove propovijedi, evo jednog pitanja: Kakav je odnos čovjeka i prirode?

Zamislimo, kao i Isus, čovjeka u prirodi.

Gorušičino zrno,
najmanje od sjemenja, ali kad uzraste najveće je među drvećem.
Njime Isus islikava kako se Božja riječ posijana polako razvija i raste. 
Kao da hoće reći: 
„Evo sve činim novo“ (Otk 21,5)
Ovom krasnom slikom, Isus ukazuje na Božju ljubav i vjernost vidljivo razasutu u novoj zajednici Crkvi.
             Pa i  kad čovjek spava gorušičino zrno raste i razvija se.
             Ono to može jer u pozadini stoji božanska ljubav, tla i vode, zraka i sunca.

Iako Bog daje dovoljno, od čovjeka očekuje da biljku barem okopa.
Tako možemo ustvrditi da je ovom svijetu potrebna i čovjekova ljubav.
       Bez ljubavi svijet hvata
 korov duševne pustinje ili se smrzava.
       Bog očekuje da izreknemo svoj DA za božansko djelo otkupljenja.
Najočitiji primjer dobro uzgojenog zrna je Obitelj.      

 

Obitelj  je božanska ustanova.
             Ona je Crkva u malom.
             Tu zajednicu je Bog htio i on je treba.
U njoj mora vladati atmosfera ljubavi i uzajamne odgovornosti.
Upravo onako kako  Bog ljubavlju prožima Gorušičino zrno dajući mu sve što treba.
U obitelji ne smije biti mjesto u kojem nema uvjeta za razvoj Gorušičinog zrna.
Ona mora biti sveta posuda iz koje izlaze čvrsta i jaka stabla.
             Pravilo  njenog života glasi
sve iz ljubavi i u ljubavi.
             Bolji  put ne postoji. Da ima i Bog bi ga ponudio.

Može li to čovjek ostvariti?
Može, vjera mu daje snagu da ostvari ono što od nas očekuje svakidašnji život.
Vjera je odgovor na Božju riječ, na Božje gorušičino zrno, kako to govori Pavao u Drugoj Poslanici Korinćanima.
Vjera osvjetljava naš put.
U svjetlu vjere  otkriva se naš ljudski život, koji često nije pravo usmjeren, onako kako bi trebao biti i što Bog od nas traži.
       Mora se imati snage za male korake u vjeri.
       Samo se ne smije razvoj zaustaviti.
Beznađu nema mjesta. Tko je napustio nadu, on se odlučio za stanje izgubljenosti.
Obitelj i Crkva imaju puno zajedničkih vrijednosti.
               Obje su božanske ustanove.
               Obje niču iz sakramenta Ljubavi.
               Obje su zajednice nade.
U njima se rađamo na život.
U njima idemo u susret obećanoj budućnosti.
U njima čovjek ima trajno ohrabrenje, jer Bog daje da se Gorušičino zrno razvija.
           Ostaje samo pitanje naše odvažnosti.
           Nada mora biti u središtu našega života.
           Pogledajmo, koji je nepokolebljivi optimizam bio kod apostola.
Njega su uspjeli prenijeti na čitavi svijet, na zemlje i kontinente.
Želimo li i sami uspjeti, moramo se osloniti ne samo na Boga koji daje da raste zrno, nego i na one ljude uz koje se dobro osjećamo.
U pripremi za naš skorašnji Patron : 
oslonimo se i na naše zaštitnike Sv. Petra i Pavla.

To su Sveci, koji su svoj život potpuno naslonili na život Isusa Krista.

                            Župnik