Hej, nema ljudi…, ljudi Božji, ljudi nema…!

• Detalji
• Napisao/la Župnik Matija

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu 2021-b                        

Braćo i sestre,
svaki dan čujemo da je na Zemlji sve više stanovnika Gradovi su sve naseljeniji, a mi kao Narod lipšemo. Narodi se sve više udružuju u neke blokove, a cijeli svijet sve više liči na jedno veliko globalno selo.
Na televiziji sve češće javljaju, kako se na Zapadu svaki treći brak raspada i ljudi bivaju sve osamljeniji.
         Ljudi se otuđuju jedni od drugih.
         Iz kuća se izbacuju slike svetaca, pa čak i križevi.
         Ljudi žele biti sami i bez odgovornosti prema bilo kome, pa tako i prema Bogu.

Evo jedne nedavno življenje istine!
Odmah iza ovoga zadnjega rata, točnije 1996. uz humanitarnu pošiljku dobili smo i veliki broj raznih svetih slika i križeva.
Pitao sam donatora pošiljke: „Odakle ove svetinje?“
Donator, pomalo stidljivo kaže: „Znate, kod nas na Zapadu ljudi više ne žele ništa od onoga što je nekad bilo na zidu, a to su najčešće likovi svetaca i križ.“
A baš je tada bila kulminacija materijalnog blagostanja na Zapadu.
Dobro se živjelo!
Nažalost, sveto znakovlje je s materijalnim  blagostanjem odlazilo u kartonske kutije i drvene sanduke. Crkve bivale, i bivaju sve praznije, a ljudi sve osamljeniji.
Nije trebalo dugo čekati da se čuje vapaj: Zapad je u krizi.  Natalitet je u krizi. Obitelj je u teškoj u krizi. Nedostaje par miliona ljudi. Hej, nema ljudi…, ljudi Božji, ljudi nema…!
Ljudi, nekad velike nacije,  sve osamljeniji, a neke nacionalne manjine na Zapadu, sve prisutnije.  
Da, svi o tome pričaju kao o nekom slučajnom događaju.
Slučaja nema, pa tako nije slučajno ni Predsjednik jedne bliskoistočne zemlje, pri nedavnom dolasku u Bosnu i Hercegovinu poručio: „Neka svaka naša žena rodi najmanje petero djece.“
I dobro je to rekao, jer i naša sveta knjiga Biblija kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam!“
Pa, zašto je onda zapadnjak sam?     

Zašto je kriza pravog blagostanja baš na Zapadu?
         Zašto je obitelj na Zapadu u krizi?
         Zašto se svaki treći brak u Hrvatskoj raspada?
         Zašto je sve više osamljenih ljudi?
         Zašto toliko pate zbog osamljenosti?

Otkuda je tolika opasnost?
Možda bi one kartonske kutije trebalo ponovo napuniti svetinjama i križevima, te ih poslati  u Austriju, u Njemačku, u Švicarsku, u Hrvatsku, na Zapad, da ljudi ne budu sami u kući. Možda trebaju obnoviti znanje, da je Bog stvorio muško i žensko, i da nije dobro da čovjek bude sam.
Bolest osamljenosti je sindrom koji se brzo širi.
Nedavno sam pitao srednjoškolca:
„Kako je, što ima?
A, on mi odgovori: „Ništa, dosadno, kod kuće sam najčešće sam. Ćaća dođe kući u pet sati, progunđa koju, i opet ode.“
„A mama?“ pitam ga dalje.
„Ma, pustite nju, ona vazda ima nekog posla, ili je kod susjede na kavi“
Razmišljam, nije ovaj mladić kriv što je sam!
I udane žene često žive užasno osamljene uza svoje muževe. I obratno.
I to se onda zove brak, obitelj, muško i žensko kao jedno tijelo.
         Bog omogućio čovjeku blizinu drugoga, a on sve osamljeniji i osamljeniji.
         Bog omogućio put ka dobru, a čovjek opet prema zlu.
         Bog omogućio da čovjek nekoga voli i da sam bude voljen, a on hoće biti sam.

U čemu je onda opasnost?  
Možda čovjek i ne primjećuje što je ustvari dobro, a što zlo?
A tko njemu i može reći što je dobro, a što je zlo?
Možda ne vidi da je ljubav-agape zamijenio za eros-sex.
Kako god se čovjek pokušavao postaviti prema životu, pravilo života, ipak je ostalo po starom:
„Muško i žensko stvorih ih, i dvoje njih bit će jedno tijelo“.
Može čovjek ovo pravilo kršiti.
         Ali mora znati, grijeh nije mit, grijeh je stvarnost.
         Svaki put kada čovjek sagriješi protiv volje Božje, njemu se povećava teret savjesti. On sve više bježi od Boga, od obitelji, od djece; na kraju pokušava pobjeći od svih i biva sve osamljeniji.
A upravo brak i obitelj mora biti izbavljene od osamljenosti.
Lijepo je čuti božanski glas: „Načinit ću mu pomoćnicu kao što je on“.
Ne gospodaricu, koja će vladati nad njime. Ne robinju koja će puzati pod njegovim nogama. Ne nekakav predmet koji će on moći odbaciti. Bog je čovjeku stvorio pomoćnicu kao što je on sam.
         Tako to uči Biblija, a nju je pisao Bog.
Ja, zaista ne znam nikoga tko bi čovjeku mogao pomoći, osim Njega.
A vjerujte, Bog je Ljubav, on je nudi  stvarajući muško i žensko.
On je ulijeva  u nas kao dio svoga božanskoga života, koji je Ljubav.
I nije onda dobro da čovjek bude gladan i žedan ljubavi.
Tada je bolestan zbog samoće i osamljenosti.
A to nije dobro! To je opasno stanje!
Stanje pakla.

               Župnik