Kruna života je ljubav, a ne znanje

Srce Isusovo! 

Hoš 11, 1. 3-4, 8-9:  Kad god se spomene riječ 'srce' uvijek su prisutne emocije. Bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim izričajima. Kada su pozitivni, onda je 'srce' pojam ljubavi, kada su izričaji negativni, poput okorjelo ili okrutno srce, onda je 'srce' pojam mržnje. Tako mi ljudi gradimo prisniju komunikaciju po kojoj osobu približavamo k sebi ili udaljavamo od sebe.

              Prorok Hošea daje svjedočanstvo Božje ljubavi kao uzroku izraelskog izabranja, otkrivajući neograničenu Božju ljubav.
              Kroz dugu povijest, od Egipta pa nadalje, unatoč svemu što je Bog za izrabrani narod učinio, Izraelci su odbacili njegovu ljubav. Hošea kao da vidi pravi početak izraelske povijesti u izlasku iz Egipta. I to je za njega bilo zlatno doba duhovne obnove kroz pustinju koja traje 40 godina.
             Razvila se međusobna ljubav čak i SAVEZ kojeg Bog sklapa sa svojim narodom.

Ali, Prorok dalje poručuje,  sada je to ostao samo jedan veliki memorijal, zaborav i izdaja kojom su navukli korov na obećanu zemlju koju im Bog dade.
             Narod više ne zaslužuje milost, ne zaslužuje ljubav.

Ipak, taj vrijedni i odabrani dragulj, Bog ne želi uništiti, nego usred Efraimova grijeha (glavnog plemena u Izraelu nazvanog po Efraimu jednom od 12 sinova Jakovljevih) on postupa brižno s puno ljubavi.  Evo tih riječi:
             “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im k'o onoj koji u čeljustima njihovim žvale opušta; nad njega se saginjah i davah mu jesti... al' oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.“
Božja pedagogija je jasni odgoj sina Izraela, ali morat će ponovo u pustinju, ovaj put ne u Egipat nego u Asiriju. Rastrgan između ljubavi i pravde, a ni jedne se ne može odreći, Efraimu je potrebna ponovna duhovna obnova. I to će se dogoditi. To će biti poruka i Isusova križa, o čemu čitamo danas u Ivanovom Evanđelju. (Iv 19,31-37).

Ef 3, 8-12. 14-19: Pavao u drugom poglavlju, a ta nit se provlači i u trećem, ističe kako su prije Kristova dolaska Božja obećanja bila usmjerena gotovo isključivo na Židove.
             Božji naum u odnosu na ostali svijet ostajao je nedokučiv. Nova faza tog nauma objavljena je kad je Pavao poslan da prenese poruku spasenja poganima. Krist ujedinjuje ljude iz svih naroda. To ujedinjenje otkriva očima svijeta, kao silama koje njime vladaju, Božju moć i mudrost, Božju ljubav i milosrđe.

             Vidno je, kako Pavao sve više prodire u Božje djelo spasenja, tim više pada na koljena da Bogu zahvali i sve jače moli da se ono potpuno ostvari na ljudima. U svojoj skromnosti, svoj apostolski poziv vidi isključivo kao nezasluženi dar i Božju milost, Božju ljubav. 
              To je tajna Božje volje, koja mi je dana objavom, da spasi sve ljude i sav svemir po Kristu. Sva starozavjetna proročanstva o spasenju svih ljudi, sada su objavljena na jasan način Pavlu. Očito je Pavao poseban Božji odabir i sredstvo po kojem će ona silna Božja moć što je Krista digla iz groba doći do pogana i njih uskrisiti.

               Pavao, stoga, ne krije ponos što je na takav način postao sudionikom u veličanstvenom djelu uskrisavanja cijelog svemira. On taj ponos stavlja na pravi temelj kad kaže „meni manjemu od najmanjega...darovana je ova milost.“
               Pavlov ponos nije se pretvorio u oholost, nego pred tolikim darom i čašću saginje glavu do zemlje. On je vidno sretan apostol, ne samo zbog toga što posjeduje toliki dar, nego što ga može dijeliti poganima.

               To je razlog da će tek osnutkom Crkve i primanjem Duha Svetoga, sama Crkva otkriti cilj stvaranja. Iako su Kristovo utjelovljenje, smrt uskrsnuće i uzašašće bili poznati, pravo im je značenje otkriveno tek Apostolima i Crkvi.
               Svijet je stvoren za duhovne ciljeve i ti su ostvareni u Crkvi. U njoj se dobro vidi kako su svi događaji i svi povijesni koraci usmjereni prema Kristu i kako su sve stvari zato na svijetu da proslave Krista.

              Time se otkriva mnogolika Božja mudrost svim stvorenjima na nebu i na zemlji. Bog je planom spasenja, potpuno zaobišao mudrost i slutnje svih zemaljskih poglavarstva i vlasti. Sada to moraju učiti od Pavla i Crkve. 

              Bog je išao drugim putem nego su oni očekivali. Kad u mudrosti, očitovanoj u stvaranju, svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga, Bog je odlučio ludošću propovijedanja o križu kao kruni Božjoj ljubavi,  spasiti one koji budu vjerovali (1 Kor 1,21).
              Umjesto veličanstvenosti stvorenja dolazi križ, umjesto ljudske mudrosti, vjera. Ona sjedinjuje s Kristom i od svih ljudi čini Kristovo tijelo koje je puno božanskog života. Pokraj te stvarnosti nikakve druge sile ni njihova mudrost nemaju više tla pod nogama.

              Pavao prigiba koljena pred Ocem od koga je sve, i s još većim žarom nego prije kad je molio da Crkva shvati Objavu, sada moli da Crkva bude sposobna ljubiti, da bude jaka, da Krist bude u njezinu srcu, da je Bog ispuni svojom ljubavlju.
              Božja ljubav, prema Božjoj djeci, izvor je svakoga jedinstva među živim i mrtvim stvorenjima. Sva ona upućuju na Stvoritelja, a njihov međusobni odnos na odnose između Boga i njegove djece u Crkvi.

              Kad Pavao govori da prigiba koljena, on prvotno misli na „duhovna koljena“ koja se odnose na podložnost uma, naklonost duše i poslušnost srca. On ovdje vidi potrebu učvršćenja po Duhu Svetom, nutarnjeg čovjeka. Zato i kaže: „Neka Krist po vjeri prebiva u vašim srcima... Božja ste njiva i Božja građevina.“ Kad ste utemeljeni i ukorijenjeni u ljubavi, sve u ljubavi raste i izgrađuje se.
              Sve se ovo dade shvatiti u Križu Gospodina našega Isusa Krista ( Iv 19,31-37). Bog može udijeliti više nego što ga molimo. Naime, nema u svemiru ni jednog područja koje nije obuhvaćeno Božjim nacrtom spasenja i Božjom ljubavlju. Božja je spasiteljska djelatnost usmjerena u svim pravcima. 

               Kršćani su pozvani da zajedničkim naporom raznesu Božju ljubav i spasenje do kraja svemira.A Božji plan spasenja mogu shvatiti samo ako ga ostvare. Grci su pretjerano isticali vrijednost mudrosti i znanja u vjerskom životu. Pavao ozbiljno opominje obraćene pogane da je kruna života ljubav, a ne znanje.Ljubav, naime, ciljem, snagom i korišću nadilazi znanje i spoznaju, jer je božanski život takav da se mora spoznavati do Punine Božje. Vidjet će koga su proboli kako to Evanđelist i apostol Ivan danas u Evanđelju donosi. (Iv 19,31-37).