Čovjek nije autonomno biće, on je biće s odgovornošću za ovaj svijet

Petnaesta nedjelja kroz godinu 2020-a

Kršćanska braćo i sestre,
u današnjoj službi Riječi, riječ je o Božjoj riječi.

Ovo govori Gospodin: „Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi i ozeleni  da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ ( Iz 55, 10-11)
               Božja riječ uvijek izvršava svoje poslanje.
               Božja riječ uvijek ostvaruje što obećava.
A kako je s čovjekom i čovječanstvom?
Istina, povijest ljudskog roda i naša osobna povijest neprestano napreduje.
„Ona se uzdiže i pada, zatim ide još dalje, potom se dvostruko umanjuje, a onda uzdiže kao nikad prije…“ Ovo su Pascalove riječi.
Evo što kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima: „Sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama….. sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima….“
               Zla, a nije jedno, koja danas tište svijet mogu se usporediti s porođajnim bolovima.
               Očekuje se izlaz i on će biti sretan, raspadljivost će se preobraziti u slavu, ropstvo će ustuknuti pred slobodom onih koje Bog ljubi.
               Čovjek svojim duhom i radom sve više širi svoje gospodstvo nad prirodom.
               Čini to u skladu sa svojim poslanjem (Post 1,28).
Plodovi toga rada vrlo često postaju zajedničko dobro svih.
Istina, uvijek se otvaraju mnoga pitanja i problemi 

Jedno od glavnih je:
               Koja je svrha svih ti napora?
               Da li samo da bude bogatiji?
               Zašto toliki napori kad sutra mora umrijeti, a tako je malo potrebno za život?
               Valja istaknuti da je preobrazba zemlje Stvoriteljeva zamisao.
               Koliko god čovjek imao materijalno bogatstvo, on sve više treba Boga.
               Čovjek bez Boga ne može ostvariti svoje čovještvo.
               Čovjek bez Boga ne može postići svoj smisao i riješiti svoje otuđenje u materiji i grijehu.
No, čuli  smo u današnjem  Evanđelju:
Bog neprestano sije svoju Riječ.
Plodno tlo je čovjek vjernik, kršćanin koji ostvaruje Stvoriteljevu zamisao.
Čovjek ima iskru Božjeg uma, stvoren je na sliku Božju, on je pozvan u ovaj materijalni svijet unositi i svoje ideje, svoju riječ, priznajući Boga Stvoriteljem i slaveći njegovo ime na zemlji.
Plodna zemlja u koju pada sjeme, tj. Božja riječ,  je čovjek koji očituje Boga u ovome svijetu.

                 Čovjek ustvari svojim djelovanjem, samo otkriva tragove Božjeg djelovanja.
Ta što je običan pijesak?
               A danas vidimo da je siliciji temelj elektronike.
               Silicijska dolina – puna poznavatelja pijeska, što bi rekli pjeskara.
               Nema kraja ljudskom istraživanju.
No, tu je čovjek na Božjem tragu i čudi se, slavi Boga i veliča, prepoznaje i hvali. Svuda je Stvoriteljev potpis.
U biti, čovjek i ne smije biti pasivan, jer tek tada ne ispunjava naum Stvoritelja da upravo čovjek preobražava zemlju.
Ipak, kada Evanđelje govori o plodnoj zemlji – plodnom čovjeku, tada govori da čovjek nije autonomno biće, on je biće s odgovornošću za ovaj svijet.

               Čovjek je ranjen grijehom i ima ponekada i velike napasti da bude sebičan na štetu drugoga.
Ili, da svoje dostignuće upotrijebi na štetu drugoga, pa svojim dostignućem ne djeluje kao stvoritelj, nego kao rušitelj Božjeg djela i nije plodno tlo Božje riječi.
               Svako ljudsko djelo mora biti usmjereno dobru, samo tako čovjek je plodno tlo u kojem i živi stostruka oplođena riječ Božja.
Jer, što bi čovjeku koristilo kad bi ostvario mnogo svojih malih smislova, a konačni svoj smisao promašio?
Tada bi zapravo promašio i svoje čovještvo.

                                               Župnik