BOŽJI ČOVJEČE, ČIJI SI, AKO NISI BOŽJI?

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu 2013.-c

Ovonedjeljunu propovijed otpočnimo s riječima proroka Amosa:
„Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na gori samarijskoj! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uz zvuke harfe, izmljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, ali za slom Josipov ne mare. Stoga će prvi sad biti prognani, i umuknut će veselje raskošnika.“ (Am 6, 4-7)
Uočio je Amos: tko je neprijatelj njegovu narodu, i tko može biti uzrok nevolje za druge, a i za sama sebe.
Braćo i sestre, zar to isto ne vrijedi i danas?

  • Sirotinja nikada nije stvarala nevolju, ona živi nevolju koju drugi stvaraju.
  • Te druge, ljudi svoga vremena uvijek prepoznaju, samo je pitanje hoće i kada smjeti to javno reći. Najčešće hoće, samo je pitanje vremena.

Svako vrijeme ima svoje Proroke. Ili će se nametnuti lažni i gušiti prave, ili će pravi uz silne žrtve ugušiti krive.
Psalmista u svojoj ( Ps 146) molitvi hvali Gospodina koji je vjeran i nije kao ljudi koji za srebro izdaju siromaha.

  • Ipak u konačnici Gospodin otvara slijepcima oči, uspravlja prignute i ljubi pravedne.
  • On jedini živi i daruje savršenu ljubav.

Zato je sv. Pavao tako utvrdo pisao prijatelju Timoteju:
„Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! .... Čuvaj Zapovijedi, neokaljano i besprijekorno...“ ( 1 Tim 6, 11-16)
Pravednost, krotkost, postojanost su kreposti namijenjene za društveni život.
I ne može se biti pravi kršćanin ako misliš samo na sebe.
Gospodin, Bog, je rekao:

  • Na zemlji, Čovjek je mjera svim vrijednostima.
  • Oblikujemo li bilo kakav stambeni prostor – čovjek je uvijek mjera.
  • Uređujemo li bilo kakve društvene odnose – čovjek je uvijek mjera.
  • Planiramo li bilo kakvo geoadministrativno uređenje - čovjek je uvijek mjera.

Božji čovječe, kaže sv. Pavao, zar to ne znaš?

 

Koje li sramote, ako se tu čovjek pravi mutav, kao da mnoge stvari ne vidi, ili se pravi lažnim zemaljskim bogom, koji ima pravo krojiti sudbinu ljudi i krivom mjerom.
Sve dakle ima svoj smisao u pravim mjerama i svako njihovo prekoračenje valja prepoznati.
Isus u današnjem Evanđeju priča „Prispodobu o bogatašu i siromahu“.

  • Dok se bogataš časti obilnim stolom, siromahu mogu ostati samo mrvice.
  • Ali, i za njih traži dozvolu da ih pokupi ispod bogataševa stola.
  • Ipak, to nije trajalo vječno.

Isus iznosi obrat situacije.
Došlo je vrijeme da se Bogataš pati u vječnim mukama i moli Lazara za kap vode.
Koje li ironije i obrata života.
Bože moj, kako smo ovisni jedni o drugima. Ne možemo ne vidjeti kako cijeli svijet počiva na nekoj ovisnosti jednih od drugih. Ovisimo o mesaru, o pekaru, o automehaničaru... Ovisimo o žarulji i energiji koja svijetli.
Može li čovjek prekrižiti ovisnost?
Može li postojati čovjek koji nije ovisan o nekome ili nečemu?
Ne! Ne!
Sveti Pavao, govori da su te ovisnosti Kreposti za društvene odnose.
Zato on kaže:
Božji čovječe, čiji si, ako nisi Božji.
Zašto je tako teško priznati ovisnost o Stvoritelju kada tako puno ovisimo jedni o drugima.
To je cilj Isusove Prispodobe o Bogatašu i siromahu Lazaru.
A što reći o današnjem Bogatašu i Lazaru? Možda slika dovoljno govori.

       Župnik M.