SJEĆANJE NA ŽRTVE HRVATSKIH DOMOBRANA

Dvadeset petog svibnja 2014. hrvatski hodočasnici, iz mnogih krajeva, dođoše zagrliti ŽRTVE POSAVSKOG SIGETA (Odžak) u Podvučijačkoj ravnici obgrljenoj rijekom Savom i rijekom Bosnom. Sve je počelo procesijom koju sa svećenicima od crkve u Vlaškoj Maloj predvodi  dr. sc. SLAVKO SLIŠKOVIĆ, profesor povijesti na Sveučilištu u Zagrebu,  do najvećeg grobišta Hrvatskih Domobrana na prostorima Hrvatske i prostorima Bosne i Hercegovine. (Memorijalno groblje "Nujića njiva")

U svečanoj koncelebriranoj sv. Misi sa svećenicima Doborskog dekanata, u svojoj propovijedi prof. Slavko Slišković je rekao:

Drage sestre i braćo!

Mjesec svibanj uglavnom se smatra najljepšim među svim drugim mjesecima. Opjevan je u brojnim pjesmama, a najveći pisci okušali su svoje pero opisujući njegove čari. U ovom mjesecu sve cvjeta i miriše, a život dostiže svoju puninu. Prije šezdeset i devet godina u mjesecu svibnju cijeli je svijet slavio kraj Drugoga svjetskog rata koji je po svojoj veličini, ratnim razaranjima i ljudskim žrtvama bio najveći sukob u ljudskoj povijesti. Ratom su bile zahvaćene skoro sve europske i mnoge vaneuropske zemlje. Sudjelovalo je šezdesatak država s ukupno oko dvije milijarde ljudi. Iscrpljeni borbama i umoreni nesigurnošću ljudi diljem svijeta nadali su se miru, obnovi života, ponovnom spajanju razdvojenih obitelji i podizanju razorenih domova.

No, dok je za većinu svijeta taj mjesec značio radost, Hrvatima je svibanj 1945. godine označio početak agonije koja se nastavila ne samo idućih mjeseci, nego i godina. S obronaka austrijskih planina krenula je nepregledna povorka zarobljenika prema istoku, a gonitelji su je svakim danom prorjeđivali. Ovdje u ravnoj Posavini, poučeni iskustvom svojih susjeda koji su se predali pa bili ubijeni, ostala je grupa hrabrih ljudi braniti svoje domove, a uz njih su ubijeni i brojni drugi, nerijetko na svome kućnom pragu. Jedina im je krivnja bila što su Hrvati i katolici. Ono što se u tim trenucima odvijalo, tko je odmah poginuo, a tko umirao u agoniji, samo je Gospodinu poznato. Svjedocima je bilo zabranjeno i spominjati ovaj događaj, a kažnjavani su i oni koji su pokušali barem grobove pohoditi. Njihova smrt bila je prekrivena velom žalosti i prisilnog zaborava. Djeca nisu znala istinu o svojim očevima i promatrali su ih kao neprijatelje, a oni koji su znali istinu nisu je smjeli kazati. Cijena je bila odveć skupa. Previše crnine zamijenilo je šarenu narodnu nošnju. Ostalo je mnogo praznih mjesta za obiteljskim stolovima, falilo je mnogo očinskih ruku koje će podizati potomstvo.

Prema njima danas lete naše misli.

Mada bi tražilo cijeli dan, jer ipak se radi o više tisuća ljudi, trebalo bi ovdje i sada pročitati njihova imena. Bilo bi nužno iznijeti osnovne podatke o roditeljima, ženama, djeci, dobi... Valjalo bi ih pojedinačno predstaviti. Jer kad govorimo o tisućama poginulih u opasnosti smo ljude pretvoriti u statistiku. Prijetnja je da osobe jednostavno postanu stradalnici ili žrtve jednoga povijesnog događaja, a da zaboravimo kako se iza svakog od tih imena krije čitava povijest, čitav jedan svijet koji je s njima rođen, rastao, živio i umro. Iza svakog imena jedna je sudbina, lice više ili manje izbrazdano tragovima života, misli pune želja, strahova, uspjeha i padova, ruke pune žuljeva... Tek tada bi uvidjeli veličinu ove tragedije.

No, mi nismo ovdje neutralni promatrači prošlosti. Smrt tolikih ljudi nije bilo umiranja samo pojedinačnih osoba. U njima je umro dio Katoličke crkve i hrvatskoga naroda čiji smo i mi dio. Mi vjerujemo da je Crkva „Tijelo Kristovo“. U njima je ubijen dio nas. Bili su to ljudi koji su ovdje živjeli, radili, gradili i stvorili temelje na kojima mi danas stojimo. Zato ne damo da njihov svijet propadne. Kao što je u njima dio nas umro, tako oni po nama i danas žive. Jer smrt nikad ne potvrđuje svoju vrijednost. Ona, naprotiv, ukazuje na vrijednost života. Smrću se smrt ne može pobijediti. Pobjeđuje se jedino životom. Slavimo to u ovom uskrsnom vremenu. Isus je životom pobijedio smrt! Ljubavlju je pobijedio mržnju! Prijateljstvom je nadvladao neprijateljstvo. Životom je pobijeđena smrt i ovdje u Posavini. Narod se nije dao ubiti. Naime, ovdje se nije pokušalo ubiti pojedince, nego narod. Htjelo se uništiti život. Dok je stradalima uzet život na zemlji, onima koji su preživjeli uzeta je zemlja koja ja život omogućavala. Nije dana ni mrtvima da u njoj mirno počivaju, niti živima da na njoj rade. A Sveto Pismo kaže da je čovjek vezan uz zemlju. Riječ čovjek „adam“ dolazi od riječi „adamah“ u značenju zemlja ili njiva. Čovjek je sazdan od svoje zemlje, korača gordo po svojoj njivi. I ne znajući ubojice su po ovim njivama zasijali novo sjeme života. Zato su one toliko dragocijene. Zato ih otete i danas neki tako uporno čuvaju jer se boje života koji bi na njima mogao niknuti.

Bog je nebrojeno puta pokazao da i život začet u grijehu može blagosloviti. Sjetimo se tolikih biblijskih primjera. Težina ovdje počinjenog grijeha je prevelika, ali još je veća milost Božja! Doda li se toj milosti ljudska žrtva, onda nema straha za život! U ljudskoj je povijesti poznat zakon žrtve. Po tom se zakonu život rađa u bolima i brani smrću, po njemu se velike radosti kupuju mučnim radom i teškim patnjama, a najveći uspjesi plaćaju ogromnim trudom. Pokojnici kojih se danas spominjemo bili su žrtve čijom je smrću plaćena cijena kasnijeg života. Zato je velika naša zahvalnost! Oni su potvrdili riječi Onoga koji je za sve nas stradao da ’nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj dadne za svoje prijatelje“. Pokojnici kojih se danas spominjemo dali su svoje živote iz ljubavi za rodni kraj, svoje domove i zemlju svojih otaca. Nažalost, nekima od njih nije bilo omogućeno da dobiju niti pokrov te zemlje!

Iako se daans sjećamo stradalnih, a nije nam zadaća tražiti krivce, moramo se zapitati kako je moguće da o njima i danas vlada šutnja. Napose je teško shvatljivo da pojedine ulice i trgovi vaših mjesta nose njihova imena. Čovjek bi pomislio da se njima ponosite. Crkva, svjesna Isusovih riječi da jedino istina oslobađa, nije se libila u onomu što ima najvrijednije, a to je njezina ispovijest vjere - Vjerovanje, naglasiti da je Isus „mučen pod Poncijem Pilatom“. Ostavila je tako trag svim budućim generacijama. Nije li nadošlo vrijeme da se i ovdje nadvlada laž?! Smijemo li i mi poput Pilata prati ruke da ne otkrijemo naše „Poncije Pilate“?!

Oni mogu na trenutak izgledati kao pobjednici, ali u povijesti zauvijek ostaju upisani kao gubitnici.

Naš današnji susret nije obična komemoracija. Nije ispravljanje nepravde prošlosti. Ovdje smo sabrani kao vjernici uvjereni u istinitost riječi da se „vjernima život mijenje, a ne oduzima“. Zato smo sigurni da kroz ovu misnu žrtvu bivamo povezani s našim pokojnima, te da za njih i zajedno s njima molimo. Za njih molimo da ih Gospodin nagradi vječnim životom. Zajedno s njima molimo za sebe i za ovu zemlju za koju su oni položili svoj život. Potrebna nam je ta molitva. Opet je mjesec svibanj težak za Posavinu. Mutna voda zamijenila je zelenilo livada i drveća. Umjesto šuma vjetra kroz žito, čuje se huk pobjesnjele vode. Kao da priroda želi isprati prolivenu krv i otkriti razbacane kosti kojima nije dano da počivaju u miru i čekaju slavu uskrsnuća. No, kao što se prije šezdest i devet godina prolila krv ljudska, ali i izlila milost Božja, tako se i sada razlila voda, ali i dobrota. Svjedoci smo rijetko viđene hrabrosti, požrtvovnosti i solidarnosti. Opet se kroz nevolju potvrđuje vrijednost života. Taj život zasigurno čuvaju i pokojnici kojih se danas spominjemo. Dok stojimo oko njihovih gobova ne možemo u njima ne prepoznati stražare na našem životnom putu i putokaze koji nas pozivaju da živimo dostojno svojih predaka. Slijedeći njihov trag, vojnički kazano, kada na nas dođe red prijeći na drugu stranu rijeke života oni će ustati, uzeti oružje i odati nam počast, a mi ćemo zajedno sa svetim Pavlom uskliknuti „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, dok će puninu radosti donijeti Gospodnje riječi: „Valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga“. Amen!

 

Svijeće i vijence položile su delegacije:

Mjesna zajednica Posavska Mahala
Predstavnici Općinskog vijeća Odžak na čelu s Predsjednikom o.v.
Predstavnici Općinskog odbora HDZ BiHPredstavnici Općinskog odbora "HDZ 1990"
Predstavnici Udruge "Bosanskog hercegovački Hrvati".
Predstavnici Udruge "Zavjet" i HDZ RH
Predstavnici Udruge političkih zatvorenika Đakovo.