GOVOR NA SPROVODU ANTONIJE AGATIĆ

  • Ispis

Poštovana rodbino i dragi prijatelji pokojne Antonije Agatić !
Antonija je naša župljanka.
Ona je majka i supruga. Rodbini, župljanima i prijateljima izražavam iskrenu sućut.
Sve ovo što sam rekao da je bila pokojna Antonija, bilo je lijepo biti. Biti majka, dvanaestero djece i sve ih odgojiti i podići svojim rukama sa svojim suprugom za današnje vrijeme, to je izvanredna vijest.
Uz to doživjeti osamdeset sedam godina i umrijeti prirodnom smrću gotovo stojeći bez velike tjelesne i duševne patnje, svakako je izvanredan Božji dar.
U osamdeset osmoj godini voziti motor i stići njime svakodnevno na sv. Misu, ali i otići do grada, mogli bismo reći bila je prava heorina ovoga mjesta.
Ova žena spada u onu generaciju majki koje su rađale djecu kopajući na njivi i zarađujući svakodnevno za život svoje djece.
Svake nedjelje ona, i mnoge naše majke toga vremena, crpile su svoju životnu snagu iz vlastitog snažnog duha kojega su hranile na Božjem Duhu. Motor njihovoga života trošio je pravu energiju. Čudesna su to i veličanstvena ljudska bića.

Njihovo pouzdanje u Boga i svijest da pripadaju njegovu naručju značilo je prepusiti se neizmjernoj ljubavi. Njihov život je život sa sobom, a ne izvan sebe.

  • To je život koji je neprestano nudio samo ljubav, ali i primao ljubav.
  • Imala je i ima koga voljeti i imao ju je i ima je tko voljeti.
  • Takav Život je je umrežen ljubavlju kao što su prsti umreženi kada su sklopljeni na molitvu.
    Da kršćanstvo nije privatna stvar. Nego da je to temelj opstanka njene obitelji.
    Da su naše kršćanske vrijednosti zajedničko dobro, ali i dobro njene obitelji.
    Da je njih trebalo u zajednici njegovati i živjeti, te ih kao životni sok pretakati u svoju djecu i svoju obitelj.

Dragi prijatelji,
Život može biti težak, može biti i zastrašujuće težak.
Život može razoriti i dušu i tijelo.
U takvim okolnostima čovjek traži utjehu jer naprosto bez nje ne može živjeti. Ali ta utjeha ne može biti izvan čovjeka u okoholu ili sredstvu za smirenje, nego nju treba osnažiti kao plod vlastitog duha koji ima moć komunikacije s Božjim Duhom.
Tada je utjeha neočekivan lijek na ranu ili oaza usred pustinje.
Utjeha je nježna ruka u tvojoj ruci koja te smiruje i možeš opet disati punim plućima. Utjeha je Duh Božji.
On dolazi samo kroz otvorena vrata. On ti poklanja mir, donosi radost i ljubav, darove koji te vraćaju u život.
Dragi prijatelji pokojne Antonije,
Ova žena i majka, je velika vjernica. Svake nedjelje, a kad je lijepo vrijeme i svaki dan punila je baterije svoje duše na vrelu božanskog života.
Upravo po tome, zapažamo vrjednost života ove Žene. Života koji ne bijaše uzalud. Života kojeg su šibale i razne nedaće. Ipak, uspjela je ne izgubiti nadu života.
A Krist je njena nada, okrepa i spasenje. Životi za koje je ona u svom životu bila odgovorna pokušala je biti i njima radost. Nadam se da je u tome uspijevala.
Nije to uvijek bilo lako. Valjalo je mnoge stvari uskladiti.
Razumjela je Ona:
To je ono, što vam želim danas prenijeti kao vrijednost ovoga života. Sahranjemo je na blagdan sv. Filipa i Jakova koji su bili Kristovi apostoli.
Ovoj ženi želim zahvaliti jer je bila ne samo Kristov apostol nego i apostol života u našem hrvatskom narodu kada mu je trebalo najviše moći životima iza drugog svjetskog rata.
Nadamo se, da će i djeca ove majke prepoznati ono što je ona za života cijenila.
Kao voditelj ove Župne zajednice, zahvaljujem za sva dobročinstva koja su po ovoj Ženi bila i vidno iskazana.
Neka i Gospodin u svom milosrđu, milostivo pogleda i naše molitve koje iskazujemo ovom Svetom Kristovom i našom Žrtvom.

Tebi Antonija, hvala i s Bogom pošla u vječni život. Amen!

                                Župnik