GOVOR NA SPROVODU JOZE ILIČEVIĆA

• 

• Detalji
• Kategorija: Župna Događanja

Draga obitelji pokojnoga Joze, draga rodbino i dragi prijatelji pokojnoga Joze!
Izražavam kršćansku sućut s mislima:
Život je čovjekov zaista veliki dar ali i velika  tajna.
Samo je za Isusa objavljeno, još davno prije njegova dolaska, kakvo će biti njegovo rođenje, njegov život i njegova smrt, a on sam, sve je to potvrdio, i najavio  Uskrsnuće i povratak Ocu.
Čovjek se pita: A što je s našim životom?
Za ljudski život znamo samo datum njegova rođenja, i to je sve.
Istina, Jozo je do svoje pedest šeste godine života ispunio  svoj životni san. Završio školu, stekao stalno zanimanje, osnovao obitelj i u njoj kao dar Božji dobio petero djece. Odgojio ih u kršćanskom i hrvatskom duhu. Opremio kuću, i ne znam što je sve još bilo u njegovom planu.
Nitko nije mogao znati, pa ni Jozo, do kada i kako će njegov život teći, osim Onoga koji  upravlja životima ljudi. Kao i svima, tako i njemu, život je bio pun Nade.

 

Vozeći se svijetom, često mu je život  bio isprepleten opasnostima, koje su ga možda i prije mogle odvesti s ovoga svijeta.
Često mu je odlazak od svoje rodne grude kao i svima koji odlaze daleko, padalo na pamet, možda  se nikada neću više vratiti. 

• I doista, nitko ne može znati gdje će ga smrt zadesiti. 
  Svatko bih je želio izbjeći.

Samo je Krist u nju ušao svjesno, jer je znao njen krajnji cilj. Ali mi obični smrtnici, jer ulazimo u nepoznato, rado bih je izbjegli kad bi mogli.
Puno je tu i drugih razloga.  
Valja nam ostaviti sve što smo stekli na zemlji, a osobito osobe na koje smo životom navezani. Čovjek teško može protiv svoga srca bilo što uraditi.
A u trenutku smrti, sve je završeno što smo s ovim svijetom imali.
Počinje život onoga svijeta.

• Počinje život  duše i Duha. Počinje  Sveti mir negdje tamo u dubini, u jezgri apsolutnog Mira, u jezgri koja nas svojom Ljubavi  drži u vječnom  prisnom i nepromjenjivom  odnosu. 

Prije ili kasnije u Jezgru, treba ući.
To putovanje do Jezgre života čovjek ne može izbjeći.
Iako je rađanje i umiranje najteža čovjekova zbiljnost.
Čovjek se grčevito drži života. I to je pravo svakoga čovjeka.

• Ipak za kršćane, rođenje od roditelja, i rođenje od Duha svetoga na drugi život, nisu sudbina
  I jedno i drugo rođenje plod je veličanstvene Ljubavi, roditelja i Stvoritelja.
  U taj dio početka ljudskog zemaljskog  života i početka vječnoga života, Krist je unio dovoljno svjetla.
  Kristov dolazak na ovaj svijet i njegov križ, i njegovo umiranje postaju najveće nadahnuće čovječanstva.

A poslje Isusova uskrsnuća, apostol Pavao kaže: „Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što se čovjeku nije poželjelo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“
I doista, Isus s križa predaje u ruke Očeve, svoj Duh.

• Ljubav se Božja kao i ljubav roditelja, djece, supruge ne odvaja od voljenog bića.

• Takav dar kao što je ljubav, nikada se ne odbija, niti od ljudi, niti od Boga.

Pa i kad bi ljudsku ljubav prezirali, Stvoriteljevu sigurno nitko na svijetu ne bi prezreo.
To čovjeka čini sretnim. Kada to ne bi bilo tako, bilo bi to stanje pakla, stanje smrti i dok je čovjek živ.
Teško nam je to sada razumjeti, ali i smrt kao drugo naše rođenje je prilika života. Za tu životnu priliku čovjek se  svečano sprema kroz cijeli život.

• On prima sakrament krštenja kao sakrament spasenja.

• On prima sakrament Euharistije kao sakrament hrane za vječni život.

• On prima sakrament oproštenja grijeha i to su božanski posvetni darovi na našem životnom putu do Jezgre života.

Dragi Jozo hvala ti što si na svom životnom putu učinio dobra svojoj obitelji,svome norudu i svome rodnom kraju. Na tom svom životnom putu sve si faze kršćanskog života prošao. Ta blizina Boga i tvojih najbližih bila  je izvor tvoje radosti. Danas i zauvijek nitko ti je više uzeti neće.
Sretan put i s Bogom pošao u svoj drugi život.

       Župnik