Sveti Polion, vinkovački lektor i mučenik-a

Sveti Polion, vinkovački lektor i mučenik-a
Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poče odmah provoditi u djelo carske ukaze. Dakako da su prvi na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu biše pogubljeni u Singidunumu - današnji Beograd - svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i đakon Demetrije, a u Vinkovcima baš na godišnjicu njihove smrti sveti biskup Euzebije, a njima se pridruži i mladi, idealni, poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. On je bio predveden pred namjesnika Proba, ali ne pokaza pred njim ni najmanjega znaka straha ili zaplašenosti. Znao je da za svoju vjeru mora svjedočiti i zato je posve slobodno rekao kako se zove i koju službu u crkvi obavlja. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku ispraznu čistoću i djevičanstvo. Polion je na optužbu ponosno odgovorio: - Kakvi smo mi zapravo, danas ćeš se moći uvjeriti. - Na koji način? - upita ga namjesnik. Polion odvrati: - Na taj način što ćemo posvjedočiti svoju pobožnost i postojanost u vjeri u Kralja nebeskoga i što smo se spremni i na mukama držati njegovih zapovijedi. - Kojih zapovijedi? Kojega kralja? - Svetih i pobožnih zapovijedi Krista Kralja. - U čemu se one sastoje? - U tome da je samo jedan Bog na nebu; da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da valja popraviti svoje grijehe, da dobri ustraju u održavanju svojih odluka, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža, a oženjeni čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju postupati s robovima više blagošću nego silom, imajući na pameti da svi imaju istu ljudsku narav, da sluge moraju obavljati svoje dužnosti više iz ljubavi nego iz straha, da se kraljevima mora pokoravati kad zapovijedaju pravedne stvari, a s vlastima surađivati u dobru; da se roditeljima duguje poštovanje, a prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromašnima milosrđe, ljubav prema svima i nikome se ništa na žao ne smije učiniti. Nepravde valja strpljivo podnositi, nikome zlo ne činiti, biti spreman izgubiti svoja, a nikad ne poželjeti tuđa dobra. A onaj će vječno živjeti koji će zbog vjere prezreti časovitu smrt što je vi možete zadati… Probo je ostao osupnut takvim hrabrim svjedočenjem vjere i kršćanskih dužnosti. No da se izvuče iz neprilike cinički je odvratio: "Koja li je korist od toga da sa smrću netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti!?" Polion mu je odgovorio: "Vječna je svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih. Nije, dakle, pametno ono što je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome." Namjesnik je uvidio da s tim hrabrim i pametnim mladićem raspravljanjem neće doći daleko, stoga se poput svih silnika, što ne poštuju tuđe mišljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu se da će ga poslati u smrt. No Polion nije bio čovjek bez značaja i stoga se prijetnjama nije dao zaplašiti. Odlučno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman ginuti i stoga je mirno odvratio: "čini što ti je naređeno, a ja ću slijediti nauk svojih učitelja te s radošću poći na muke što me čekaju." Probo ga je osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvršena na mjestu jednu milju od grada udaljenu.