Sveta Katarina de Ricci

  • Ispis
  • Detalji
  • Kategorija: Svetac dana
  • Objavljeno Ponedjeljak, 13 Veljača 2017 06:48
  • Napisao/la Župnik Matija
  • Hitovi: 2198

Sveta Katarina de Ricci
Rođena je 25. travnja 1523. od plemenita roda i dobila ime Sandrina. Sa pet godina ostala je bez majke te su je na školovanje primile benediktinke iz obližnjeg samostana u kojem je njena teta bila opatica. Od malena je gorjela velikom ljubavlju prema raspetom Kristu, oko kojeg će se vrtiti cijeli njen život. eleći prigrlit samostanski život s pomajkom obilazi različite samostane.
Sa 12 godina, odlučuje pristupit samostanu svetog Vinka dominikanskih trećoredica u Pratu, gdje je dobila redovničko ime Katarina. Ražarena vatrom Duha Svetoga, neprestano je težila za Božjom slavom, pa je nastojala oko obnove redovničkog života prema nadahnuću brata Jeronima Savonarole, kojega je veoma poštovala. Umrla je u Pratu 2. veljače 1590. Klement II. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732, a Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746.

Iz Pisma svete Katarine de' Ricci na Cvjetnicu, 18. travnja 1554.

Nađosmo crveni i crvenkasti pobjednički znak, Isusa na križu

U dobru se treba što više natjecati, ne u zavisti, kao da bismo htjeli bližnjega odvratiti od dobra da ne bi bio ispred nas; nego treba žurno trčati u svetom natjecanju, žeđajući za nebeskim izvorom, i nastojati preteći druge, nikome ne postavljajući zapreke. O, kad bi takvo natjecanje postojalo u srcima kršćana, koliki bi postigli željenu palmu, do koje inače tako mali broj dospijeva. Tako, dakle, postupajmo, predragi sine, da brzo trčimo i pobijedimo. U toj borbi neće te smatrati neopreznim, kao što se ne smatra nerazboritim ni onaj nesretni - ili, bolje, sretni - razbojnik, koji je bio raspet s Isusom. Ne čini li ti se da se on borio bolje nego ono veliko mnoštvo svetih otaca koji su od vjekova u limbu iščekivali otkupljenje? Jer on je ujedan tren tako brzo trčao daje sve pretekao i zaslužio da prvi dobije nagradu, a daje ipak nije oteo nikome tko je na nju pozvan. Sada, zacijelo, sine moj, proživljujemo dane u kojima treba trčati i ustrajati više nego što smo navikli. Jer dok promatramo veličinu otajstva otkupljenja koje nam se ovih dana predočuje, o kako moramo više nastojati i ustrajati!

Najprije gledamo milosrđe koje je nadvladalo pravdu i postalo posrednikom kod vječnog Oca, te ga navelo da pošalje svoga Jedinorođenoga Sina da obuče ljudsko tijelo za spas naših duša, koje zaboravljaju na dobročinstva. Boga je s nebesa privuklo i, koga nebesa ne mogu obuhvatiti, zatvorilo u krilo Djevičino; svemogućeg Boga učinilo je djetetom sa svim bijedama zajedničkim svima; Besmrtnog i izuzetog od patnje učinilo je smrtnim i patnji podložnim; božanskog učinilo je ljudskim; Sveznajućeg učinilo je gotovo neznalicom pred ljudima; Gospodara, kome anđeli služe, učinilo je slugom ljudi. Koji, dakle, razum da se ne čudi dok to promatra, znajući daje sve to učinio zato da ljudska narav može platiti dug Božjoj Biti? A budući da naša narav nije mogla platiti duga, niti je mogla otvoriti nebeska vrata što ih je neposluh bio zatvorio, došao je, eto, Spasitelj, bogat tolikim milosrđem, pripravan da za nas plati dug i da nas opet učini baštinicima nebeske domovine. Ovo razmišljanje mora nas očuvati od svih djela, hoću reći: od zemaljskih i ispraznih djela. Da shvatimo taj put, potrebno je da nas potakne primjer beskrajne ljubavi Sina Božjega prema neznatnom stvorenju. On je, uzevši našu narav, započeo tako brzu trku da krene u susret toliko uzvišenoj muci. Taj isti put, sine, moramo i mi prevaliti i baciti se u to veliko more da se operemo i očistimo, jer je ono za nas učinjeno; obilježimo čela tom svetom krvlju da s tim znakom pristupimo vječnom Ocu, i da mu kažemo kako je njegov Sin Jedinorođenac za nas isplatio dugove, kako smo se borili i našli pobjednički crvenkasti znak, tj. Isusa na križu, oblita krvlju i iskrvavljena zbog ljubavi.