Da bi se postalo velikim, mora se ići putom služenja

  • Ispis
  • Detalji
  • Kategorija: Poruke Pape Franje
  • Objavljeno Nedjelja, 17 Listopad 2021 14:12
  • Napisao/la Župnik Matija
  • Hitovi: 674

Da bi se postalo velikim, mora se ići putom služenja

VATIKAN

17.10.2021. / 14:08
Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 17. listopada 2021.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Evanđelju današnje liturgije (Mk 10, 35-45) govori se o tome kako dvojica učenika, Jakov i Ivan, traže od Gospodina da jednog dana sjede kraj njega u slavi, kao da su „premijeri“, nešto tako. No drugi učenici su se, čuvši to, razgnjevili na njih. Isus im tada, strpljivo, daje veliku pouku: prava slava ne stječe se uzdizanjem iznad drugih, nego živeći isto ono krštenje koje će On, nedugo potom, primiti u Jeruzalemu, to jest križ. Što to znači? Riječ „krštenje“ znači „uranjanje“: svojom mukom Isus je uronio u smrt, prinijevši svoj život da nas spasi. Njegova slava, slava Božja je, dakle, ljubav koja postaje služenje, a ne moć koja teži dominaciji. To nije moć koja teži dominaciji, to ne. To je ljubav koja postaje služenje. Stoga Isus zaključuje govoreći svojima, a i nama: „tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!“ (Mk 10, 43). Da bi se postalo velikim, mora se ići putom služenja, služiti drugima.

Suočeni smo s dvije različite logike: učenici žele izroniti, a Isus želi uroniti. Zadržimo se na ta dva glagola. Prvi je izroniti. Izražava onaj svjetovni mentalitet koji nas uvijek vreba: živjeti sve, pa čak i odnose, kako bi nahranili svoju častohlepnost, uspinjali se stepenicama uspjeha, dokopali se važnih položaja. Traženje osobnog uspjeha može postati bolest duha, prikrivajući se čak i iza dobrih namjera; na primjer kad iza dobra koje činimo i propovijedamo tražimo zapravo samo sebe same i afirmiramo sebe, guramo se naprijed, laktamo se… A to vidimo i u Crkvi. Koliko puta, mi kršćani, koji bismo trebali biti služitelji, služimo se „laktovima“, guramo se naprijed. Stoga uvijek moramo provjeriti prave nakane srca, zapitati se: „Zašto radim ovaj posao, zašto nosim tu odgovornost? Da bih služio ili da me drugi zamijete, slave i hvale?”. Toj svjetovnoj logici Isus suprotstavlja svoju; umjesto uzdizanja iznad drugih, sići s pijedestala i služiti im; umjesto izranjanja iznad drugih, uroniti u živote drugih. Gledao sam u televizijskoj emisiji „A sua immagine“ prilog o Caritasovoj akciji koja ima za cilj da nitko ne ostane bez hrane: pobrinuti se za gladnoga, odgovoriti na potrebe drugih ljudi. Mnogo, doista je mnogo potrebitih danas, a nakon pandemije još ih je i više. Gledati i poniziti se u služenju, a ne laktašiti se zbog vlastite slave.

Evo, dakle, drugog glagola: uroniti. Isus traži od nas da uronimo. A kako uroniti? Sa suosjećanjem u život onih koje susrećemo. Tamo [u tom prilogu o Caritasu] vidjeli smo gladne: a mi, mislimo li sa suosjećanjem na glad tolikih ljudi? Kad je pred nama hrana na stolu, što je Božja milost, to da možemo jesti, mnogo je onih koji rade i ne uspijevaju osigurati dovoljno hrane za cijeli mjesec. Mislimo li na to? Uroniti sa suosjećanjem, suosjećati. To nije natuknica iz enciklopedije: mnogo je gladnih… Zar ne! To su ljudi. Suosjećam li s tim ljudima? Suosjećanje u životu s onima koje susrećemo, kao što je učinio Isus sa mnom, s tobom, sa svima nama, približio se sa suosjećanjem.

Gledamo Raspetoga Gospodina, uronjenog do kraja u našu ranjenu povijest, i otkrivamo Božji način djelovanja. Vidimo da On nije ostao gore na nebu, gledati nas s visine, već se spustio da nam opere noge. Bog je ljubav, a ljubav je ponizna, ne uzdiže se, već se spušta dolje, poput kiše koja pada na zemlju i donosi život. Ali kako ići u istom smjeru s Isusom, priječi sa izranjanja na uranjanje, s mentaliteta prestiža na mentalitet služenja, na kršćanski mentalitet? Potreban je trud , ali to nije dovoljno. Teško ćemo to uspjeti sami, da ne kažem nemoguće, ali u sebi imamo snagu koja nam pomaže. To je snaga krštenje, uranjanje u Isusa koje smo svi već primili po milosti i koje nas usmjerava, potiče nas da ga slijedimo, da ne tražimo svoj interes, već da služimo. To je milost, to je vatra koju je Duh zapalio u nama i koju treba održavati. Zamolimo danas Duha Svetoga da u nama obnovi milost krštenja, uronjenost u Isusa, po uzoru na njega, da više budemo služitelji, da budemo sluge kao što je On bio sluga s nama.

I molimo Djevicu Mariju: ona, iako je bila najveća, nije htjela izroniti, već je bila ponizna službenica Gospodinova i sva se uronila u služenje nama kako bi nam pomogla susresti Isusa.