Riječi Isusove „Duh su i život“, i nose poruku za čovjeka (31.12.)

Riječi Isusove „Duh su i život“, i nose poruku za čovjeka  (31.12.)

********

1 Iv 2, 18-21: Zahvalnica i zadnji dan u Staroj godini popraćena je u današnjem liturgijskom čitanju iz Prve Ivanove poslanice, najezdom krivih učitelja. Za Ivana su oni brojni zavodnici pod imenom gnostici. Ivan, ovaj tekst piše potkraj svoga života i pod kraj prvoga stoljeća, kada više ne vidi neprijatelja u rimskoj vlasti kojoj je dobrano oštrica otupljena s pojavom kršćanstva, nego vidi opasnost od sile koja je neprijateljski raspoložena prema Bogu i Božjem narodu, a koja će osobito biti na sceni pred slavni drugi Kristov dolazak. Ta sila je već na djelu u onima koji misle doći do Boga samo svojim znanjem. Već ih je u ranijem tekstu nazvao lašcima ovoga svijeta, a sada ih naziva AntikristimaNjihova prisutnost obvezuje kršćane na ozbiljnost i oprez u očuvanju prave vjere u Krista, Sina Božjega. Iako takvi pripadaju zajednici, oni ne posjeduju Duha Kristova. Jer taj duh je Kristov i on ga daje svojim vjernima. On ih poučava u svemu i zahvaljujući njemu, Riječi Isusove „Duh su i život“. Po njemu imate „sve znanje“, jer on je nosilac Objave od Oca, Stvoritelja svega.

**********

Iv 1, 1-18: U proslovu Ivanova evanđelja sadržana je Objava koja se u Kristu daje ljudskom rodu da bi imao dovoljno znanja o djelima koje Bog čini, a nose poruku za čovjeka. Još u Starom zavjetu tema o Riječi Božjoj i Mudrosti koja je postojala u Boga prije nastanak svijeta, po kojoj je sve stvoreno, koja je poslana na zemlju da objavljuje otajstvo Božje volje, a to se Otajstvo vraća Bogu kad završi svoje poslanje. Evo što kaže Ivan: Riječ je oduvijek bila u Bogu, postojala prije svega, došla je na svijet, nju je poslao Otac da ispuni poslanje: a to je navijestiti svijetu poruku spasenja. Zahvaljujući činjenici Utjelovljenja, Ivan je unutar Novog zavjeta otkrio da je ta Riječ vječna i samostojna osoba, ali to otkriće uosobljenosti Riječi pripravili su već drugi novozavjetni odlomci (Heb 1,1-2; Otk. 19,13 i 1 Iv 1,1-2). Bez Riječi Božje ne postade ništa jer ona „jest život“. Ona je svjetlo koje tama ne može obuhvatiti. To je svjetlo istinsko koje obuhvaća sve stvoreno. Onima koji hode u svjetlu istine, oni vjeruju u Sina Božjega, te tako sami postaju Božja djeca. Uvijek se valja prisjećati, kaže Ivan: vječno rođene Riječi i djevičanskog rođenja Isusa, koje nije od krvi i (tijela) čovjeka. I to je ono što nas stalno podsjeća na stvarnost Sinova dolaska na svijet. Svima nam je poznato da je Bog nevidljivo i strahotno bio prisutan u Šatoru i hramu Staroga saveza, a Božja Mudrost boravila je duhovno u Izraelu po Mojsijevu Zakonu. Ali utjelovljenjem Riječi nastaje osobna i osjetna prisutnost Boga među ljudima. Iako je slava i veličanstvo Božje zastrto ljudskošću utjelovljene Riječi, ona je postala jasna u prigodama kao što je preobraženje, čudesa, a potpuno očitovana u uskrsnuću.
Iz svega iznesenog vidi se da je na Riječi Božjoj utemeljeno sve. U svojoj utjelovljenoj Riječi govori čovjeku i to je najsavršeniji oblik komunikacije. Stoga onima koji prihvaćaju Riječ Istine i Života Bog sam otvara put kojim stječu Božju ljubav i opraštanje. A to je milost Oca koji omogućuje da kršćani žive novim preobraženim životom.