Zašto je Bog sačuvao 'Gornju sobu' usred potpuno razorenog Jeruzalema (XXXIV.tj.ut.)

Zašto je Bog sačuvao 'Gornju sobu' usred potpuno razorenog Jeruzalema (XXXIV.tj.ut.)

Otk 14, 14-19: Jučer smo vidjeli tko je u pratnji Jaganjca, danas slušamo zapovijed Jaganjčevu u slici posljednjeg suda. Ako je kazna za otpad od Boga beskonačna, onda je vjera kršćana vječna radost i mir. Zanimljivo je istaknuti kako Bog spašava taj vjerni ostatak 144.000 od sukoba u teškom ratu s rimskom vlašću. Zajednica vjernika odlazi u planine preko Jordana do mjesta pod nazivom Pela. A rimski povjesničar i očevidac J. Flavije, stradanja Jeruzalema (70.g. za cara Vespazijana i budućeg cara Tita Flavija) opisuje Jeruzalem tako opustošen glađu da su majke, poludjele od izgladnjelosti, počele proždirati vlastitu djecu. Kršćani su nosili znak na čelu (pečat krštenja) i računali su na anđeoske saveznike. Tako se ostavlja poruka: Niti jedan kršćani ne bori se sam. Do kraja vremena, Mihael i njegovi vjerni anđeli bore se na strani Crkve, a to je, kako nam pokazuje Otkrivenje, strana koja pobjeđuje. Godine 130. kada je Hadrijan došao ugušiti drugu pobunu Židova, Jeruzalem je još uvijek bio u ruševinama, kako izvještava sveti Epifanije, „osim nekoliko kuća i male crkve Božje na mjestu gdje su učenici išli u Gornju sobu“. Od svih svetih mjesta unutar i oko svetoga grada, zašto je Bog sačuvao Gornju sobu? Prema predaji, to je bilo mjesto gdje je Isus ustanovio euharistiju i mjesto gdje je Duh Sveti sišao na blagdan Duhova. Stoga je to bilo mjesto gdje su kršćani prvi put nahranjeni uoči neizbježne gladi, gdje su opečaćeni Duhom kako bi bili sigurni u nadolazećem uništenju. Izgleda da je upravo ta crkva-dvorana bila očuvana od inače potpunog uništenja Jeruzalema. Ipak stari se Jeruzalem morao povući pred novim Jeruzalemom. Novi savez, novo stvaranje, novo nebo i nova zemlja. Iako je većina prvih kršćana bila iz židovskog naroda, ipak su se morali suočiti s uništenjem najljepše građevine na zemlji. Sam je Isus plakao na Maslinskoj gori nad sudbinom koja predstoji, kod posljednjeg svog uzlaska u Jeruzalem. Bog je objavio po Isusu svoju osudu nad starim Jeruzalemom. Grad je navukao na sebe gnjev svojom nevjerom, razapinjanjem Sina Božjega i proganjanjem Crkve. Stoga su se kršćani morali okrenuti novom Jeruzalem koji silazi s neba na brdo Sion. A to je mjesto slavljenja Euharistije i Duhova. Bog je i tada bio na djelu, a prema današnjem izvještaju Knjige otkrivenja, bit će na djelu i o svom drugom mesijanskom dolasku. Ivan ga gleda kao svršeni Božji čin, a kršćani imaju svoj posljednji Izlazak.

Lk 21, 5-11: Isus u svojoj eshatološkoj besjedi priča o ljepoti Hrama kojeg resi divno kamenje i zavjetni darovi, ali: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Teško proročanstvo izazvalo je odmah upit: „Učitelju, a kada će to biti?“ Da: „Bit će onda kada narodi ustanu protiv naroda i kraljevstva protiv kraljevstva“. I bi tako! Ustali narodi protiv naroda židovskog i kraljevstva protiv židovskog kraljevstva, preživjela je smo mala Kristova crkva, kao građevina, i kao zajednica vjernika.