Čovjek pripada Božjem stadu i ima svoga Dobrog Pastira

Četvrta uskrsna nedjelja 2022-c

Draga braćo kršćani,
slaveći nedjelju 
Dobrog Pastira, nameće se temeljno pitanje:
Može li čovjek živjeti bez vođe?
Ne može!
Povijest je pokazala, ako nema vođe on se sam nametne za vođu.
Bog mu je, kao razumnom biću, dao mnoga stvorenja kojima će on upravljati.
Ako ćemo slijediti istinu, koja se provlači kroz Povijest spasenja, uloga predvoditelja
uvijek je bila sudbonosna za Izabrani narod.

       Ako je vođa bio u službi Božjeg Zakona, narod je uživao blagoslov i

blagostanje.

       Ako vođa nije bio u službi Božjeg zakona, njegova je uloga bila
pogubna za narod.

U povijesnim usponima i padovima Izabranog naroda Bog neprestano ulijeva
Nadu da će doći pravi vođa koji će znati voditi svoje stado.
I to se dogodilo.

Ostvarena je dugo očekivana Nada.
Bog utjelovljuje svoju Riječ, koja postaje Spasitelj i Dobri Pastir.
Ovim činom čovjek prihvaća objavljenu istinu: „Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi,
u Bogu ostaje i Bog u njemu. (1 Iv 4,16)
To što Bog čini, kada želi biti Dobri Pastir ljudskom rodu, zaista je Ljubav.
Sadašnji Papa Franjo poručuje: 
Krist je naš predvodnik i zagovornik.“
On, svoj život daruje za sve nas.
A to je najveća umjetnost života, darovati svoj život drugima.

         Kad god čovjek nije tako živio, u ljudskoj zajednici zavladala je velika duhovna suša.

         Svaka suša, a osobito duhovna, djeluje razarajuće, jer se život nije odvijao
po Zakonu Božjem.

Zato Bog pred nas stavlja Sina Božjega, koji nakon smrti i uskrsnuća
ostaje glava kršćanskoj zajednici.
Ali Krist u svakoj prilici ističe kako je i sam u neprekinutoj životnoj povezanosti
s Ocem.
On te odnose želi izgraditi u novoj preporođenoj zajednici.
Lijepo je to iskazao u slici „Trsa i Loze“.  
Loza ne može bez Trsa.
Tako  svako stvorenje pripada nekoj zajednici.
A zajednica uvijek ima glavu.
U svakoj zajednici vladaju hijerahijski odnosi.
Krist naglašava kako su ti odnosi kod čovjeka postavljeni na uzvišenu razinu jer su prožeti ljubavlju.
A ljubav je božanski sok koji se u slobodi duha neprestano izlijeva.

       Ako je čovjek toga svjestan, on se osjeća sretno, jer ima Trs iz kojega crpi snagu.

       Ima vođu-Pastira za kojim ide i ono što je najvažnije, uspijeva pobijediti napast da sebe proglasi vođom.

Sv. Pavao  obrazlaže u Poslanici Rimljanima ovako: „Sam Duh susvjedok je s našim duhom  da smo djeca Božja, ako pak djeca onda i baštinici, baštinici Božji, i subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.“ (Rim 8,17)
Duh Sveti  nije samo neki unutarnji glas nego je počelo istinskog božanskog života u Kristu.
U istoj Poslanici Pavao kaže:
„Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ (5,5)
Nije, dakle prekinuta nit Stvoritelja i Stvorenja.
Isus se moli svome Ocu u Getsemaniju i svjedoči to našem duhu. (Mk 14,36)
Tu Očevu – božansku snagu u nama Krist osvježava i preporađa, te utiskuje prvotno stanje svetosti čovjeka kao slike Božje.
Novom čovjeku, preporođenom po Isusu Kristu, Krist vraća ispravnost moralnog suda, a time i slavu koju zaslužuje kao slika Božja.
I to je dobro!
Čovjek pripada Božjem stadu i ima svoga Dobrog Pastira.

        Župnik