GRIJEH ČOVJEKA ODVAJA OD ZAJEDNICE

• 

• Detalji
• Napisao/la Župnik Matija

Sedamaesta nedjelja kroz godinu 2016-c

U prošloj nedjelji, otkrivali  smo u Riječi Božjoj, Abrahama: kao čovjeka vjere. Ove nedjelje otkrivamo Abrahama: kao čovjeka molitve.
Sve je iskazano u jednoj prekrasnoj priči.
U one dane: reče Gospodin: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak! Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.“
I svi krenu prema Sodomi. Jedino je Abraham stajao pred Gospodinom i molio: „Hoćeš li iskorjeniti i nevina s krivim?“ (Post 18)
U priči koja je iskazana kao molitva, Abrahamu nisu problem grešnici, nego pravednici.

• On za njih moli.
• Ali nažalost, molitva bi bila uslišana da je tamo bio barem jedan pravednik.

Ovdje se isčitavaju dvije poruke:

• Abraham je čovjek uporne molitve.
• I teška sudbina koja pogađa grešnike. Gradovi Sodoma i Gomora bivaju spaljeni.

U svom odnosu prema Bogu, Abraham je jedinstven, gotovo nezamjenjiv. U vijeke vjekova neće biti čovjeka takve vjere i molitve.
I dok Abraham kleči,

• on gleda stvarnosti u oči,
• gleda stvarnost svoga srca koje može moliti,
• on gleda i stvarnost naroda svoga kraja.

Otkriva njihovu podvojenost.

Grijehom su se odvojili od zajednice, grijehom su se odvojili od Boga i izdali Savez s Bogom. Oni su promašili svoj cilj i svoje čovještvo.
Grijeh je uzeo silnoga maha.
Bog pomaže i Abrahamu i detaljno razotkriva njihovu krivnju i grijeh.
Zahvaljući ovako detaljnom razgovoru, ljudski rod može stjecati bogato iskustvo.
U drugom čitanju koje  slušamo na današnju nedjelju, Sveti Pavao pomaže svojoj zajednici Kološanima otkriti:

• da je Krist istinski pravednik.
• On je kao posrednik između Boga i ljudi, poput nakane Abrahama, na sebe je uzeo grijeh ljudi.
• I sada ono najvažnije: Pavao podjeća što smo postali zahvaljući Kristu.

Evo toga teksta:
„Milostivo nam je oprostio sve prijestupe.... i pribio ih na križ.“ (Kol 2)
A mi smo s grijehom bili mrtvi a sada uskrsli od mrtvih.
Krist je u ljudski rod unio veliku viziju Mira i Milosrđa.
Podario nam je Duha posinstva u kojem kličemo: „Aba! Oče!
Ovdje je govor o neophodnoj harmoniji svega stvorenoga.

• To su vizije koje hrane našu dušu i naše srce.
• To su vizije koje ohrabruju čovjeka i daju mu pouzdanje njegovom životnom putu.

Bez tih vizija, presušio bi izvor naših najdubljih pregnuća kojima svladavamo sve teškoće i boli, i čine život da nije isprazan, destruktivan i dosadan.

Te Kristove vizije čine da živimo svom puninom života.  
Krasno o tome Krist, govori u današnjem Evanđelju, učeći svoje učenike divnoj molitvi „Očenaša“.
„Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ (Lk 11)
Ovom molitvom Krist nas vraća nama samima.

• I to je nesvakidašnje i veličanstveno.
• Obraćaš se Bogu kao Ocu.
• Krist upozorava da se ljudske iluzije moraju ispariti i da doživljavamo svoj život kao život u Bogu, život s Bogom.

Bog već živi u nama. I to nas ne treba plašiti.
On traži slobodu života, jer je čovjek po tijelu stalno u napasti da mijenja mišljenje i stavove, a da toga nije ni svjestan.
On misli da je slobodan, ali je stalno nadražen porivima drugih.
Tako čovjek ostaje pod utjecajem mnogih, a da toga nije ni svjestan. Taj utjecaj često  gnijezdi snagu u nama, a da o njoj ništa ne znamo.

• Što kad bi nas pitao naš otac: Sine odakle ti to?
• A što kad bi nas pitao naš Nebeski Otac: Odakle ti to dijete drago?

To se pitanje ne može izbjeći, ako si čovjek molitve.
Molitva je razgovor s Bogom.
I što nam preostaje:

• Razmotriti primjere dnašnjega Evanđelja, u kojima Krist pita: Što ako te dijete zamoli za komad kruha ili ribu, zar češ mu zmiju dati?

U našem obzorju života, vrlo je važno domognuti se čistog obzorja života i sjesti u neki tihi kutak i posvetiti se sebi i djelovanju:  svojega duha, Duha Božjega, svoga srca i svojega razuma.
Jer na djelu je stalno strujanje misli, osjećaja i reakcija.
Ako promatramo sve to skupa: otrkit ćemo film našega života.
Slike će nam tada biti mnogo djelotvornije i življe.
A to je cilj uporne molitve kao osobnog razgovora s Bogom.

               Župnik