Istina se ne smije nametati, ona se treba samo naviještati

• 

Trinaesta nedjelja kroz godinu – 2016.-c

Ovonedjeljnu propovijed počet ćemo s Pavlovom poslanicom Galaćanima.
Pavao kaže: „Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne prožderete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugom protivi da ne činite što hoćete.“ (Gal 5)
Poštovana braćo i sestre, živimo u vremenu kada je čovjek u oblasti znanosti i tehnike prividno svemoćan: razgranata mreža komunikacije, genetsko istraživanje, sve savršeniji sustavi smrtonosnog naoružavanja... itd.
Dok ta moć, s jedne strane stalno napreduje, čovjek istovremeno postaje s druge strane duhovno i kulturno sve nemoćniji.
Ljudi umiru od raznih iscrpljenosti, čak i u zemljama s najvišim blagostanjem. Česta su nasilja i

progonstva. Česta nametanja raznih ideologija ili teških fundametalizma.

• A svima je jasno da je to posljedica duhovne pustoši.
• Svi se pitaju, a pitamo se i mi danas, kako podići snagu vlastitog duha s Duhom Božjim?

Mi smo danas čuli u pokliku aleluje: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša ti imaš riječi života.“ (1 Sam 3)
Razmišljanje nas dovodi do činjenice da ovaj stvoreni svijet, kojega gledamo, više ne želimo izraziti duhovnim mjerama, pa tako se prečuje i Riječ Božja.
A kad već nismo u stanju to učiniti, mi u biti duhovno postajemo mrtvi, u nama više nema pravoga života...., a namećemo crno bijeli ili crveno bijeli svijet. Zašto kad nas Bog sam za slobodu oslobodi. Evo zašto?

• Duša je odsječena od svoga izvora, izvora ljubavi.
• Tako život postaje rizik. Sustavi postaju rizik, jer oni su „kvazi sustavi“ ne pravi u slobodi za čovjeka. U njihovoj pozadini zbog siromašnog duha stoji strah od drugog i drugačijeg.

O tome i Isus govori u današnjem Evanđelju.
Život se ne sastoji u tome da neprestano održavamo samo tijelo na životu. Za čovjeka postoji obveza služenja i Bogu i čovjeku.
Boga se mora voljeti. Bugu se valja moliti.
Upravo onako kako to govore riječi današnjeg Psalma (16):

Čuvaj me Bože jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: „Ti si moj gospodar!“
Gospodin mi je baština i čaša:
„Ti u ruci držiš sudbinu moju.“

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i nošu srce opominje,
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je s desna da ne posrnem.
Stoga mi se raduje srce i kliče duša.... Ti si Gospodine, baština moja.

Psalmista ne šuti.

• On govori.
• On riječima upućuje Bogu ljubav. Ali, i on sluša Božju Riječ. Život Duha obostrano struji.
• Psalmista uživa u povjerenju Božjem i sam ga predaje toplim riječima, te uživa u blagoslovu.

Nama ljudima puno to lakše ide u naravnom životu jer često čujemo riječi: „Tata volim te!“, „Mama volim te!“ i zaista se riječima, koje su plod Duha, može uspostavljati blagoslov.
Život bi očito trebao biti ljubav. Na to nas Bog poziva, a kad Bog zove ne bi trebalo zakazati. Divan je primjer pokazao Krist, kako je ljubav zahtjevna.  Ali ona jedina nudi život.
Kao da je htio reći:  Ne okreći se, drugoga puta nema!

Župnik