ŠTO VIŠE OD TOGA TRAŽIŠ DUŠO MOJA

Sv. Marko, 25. travnja 2016. (blagoslov polja)

Kršćanska braćo i sestre,

Danas slavimo, Marka Evanđelistu, čovjeka koji je pratio apostola Pavla na njegovom prvom putovanju te je snjime išao u Rim.
Marko je bio učenik sv. Petra i njegov tumač u svome Evanđelju. Usko je vezan uz prve stupove Kristove Crkve: Petra i Pavla, zaštitnike naše Župe.

Evanđelje koje je Marko napisao kao i ostala tri Evanđelja često pokazuju puzdanje koje su apostoli imali u Isusa:

Pitaju ga ono što ne razumiju, a pitanja su bila česta.

Tako, kad im je Gospodin rekao:
„Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega če ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ (Iv 14, 21)

I Juda Tadej, apostol, pita:
„Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“

Ali ovdje Gospodin misli na prisutnost u svakoj osobi koja ga ljubi i koja je u milosti posvetnoj, jer kaže:
„Ako me tko ljubi, držat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastanniti.“ (Iv 14,23)

Ako ikada, onda danas dok molimo blagoslov od Gospodina i mi pitamo:
Kako to Gospodine misliš učiniti i kome od nas to misliš učiniti?

Sada Vam iznosim jedno od temeljnih učenja za kršćanski život, koje je ponovio i sv. Pavao: „Jer mi smo hram Boga živoga“ (2. Kor 6,16) dok govori prvim kršćanima u Korintu.

Sveti Ivan od Križa, objašnjava ovaj Pavlov blagoslov da je čovjek hram Boga živoga i kaže: „Što više od toga želiš, dušo moja?

I što više tražiš izvan sebe, kad u sebi imaš svoje bogatstvo, svoje uživanje, svoje zadovoljstvo, to jest ljubljenoga koga želiš i žudiš?
Uživaj i veseli se s njime u unutarnjoj sabranosti, jer ga imaš tako blizu.“
I danas smo tu da se naučimo odnositi prema Bogu koji prebiva u nama svaki put sa sve većom i boljom otvorenosti.

Naša se duša zbog te Božje prisutnosti pretvara u malo nebo.
U trenutku krštenja došle su u našu dušu tri osobe Presvetoga Trojstva sa željom da budu sjedinjene s našim životom, jače i više nego što to može biti najprisniji prijatelj.
Ova prisutnost, potpuno pojedninačna, gubi se jedino zbog smrtnoga grijeha.

Ali mi kršćani nismo ti koji će se zadovoljiti time što nećemo Boga izgubiti, valja nam ga tražiti u sebi samima, u svojim zauzetostima, dok radimo, dok hodamo ili bilo što drugo radimo… kako bismo mu zahvalili, zamolili ga za pomoć, zamolii za oproštenje grijeha koji se svakodnevno počine.

Ponekad mislimo da je Bog vrlo daleko, a bliže je i brižniji je od naših najboljih prijatelja.

Sv. Augustin, govoreći o Božjoj blizini, uzvikuje:
„Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!
A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe.
Svuda sam te tražio, a ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom.
Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojali kad ne bi bile u tebi.
Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću.“ (Ispovijesti, 10,27,38)

Očito je potrebno sabrati naša osjetila koja teže prepuštanju lagodnom životu, i privrženosti vremenitim dobrima, znajući da smo „hram Boga živoga“.

Zbog čega idemo jureći po nebeskim visinama i po zemaljskim ponorima u potrazi za onim koji živi u nama“ pita se i sv. Augustin.

Dobar odgovor daje sveti Grgur Veliki:
„Ako se naš razum rasipa osjetilnim željama, nikada neće biti sposoban razmatrati sebe, niti narav duše, jer je zaslijepljen tolikim zaprekama, koliko je misli što ga privlače i vode. Stoga je nepohodno učiniti prvi korak da bi duša razmatrala nevidljivu Božju narav – sabrati se sam u sebi.“
Rad koji izisikuje mnogo snage, ako je usmjeren prema Bogu, ne sprečava naš dijalog s njime, naprotiv, olakšava ga.
Isto se događa sa svakom vrsti izvanjske aktivnosti: društveni odnosi, obiteljski život i slično, uvijek mora biti u dijalogu s Bogom.
Sabrati se znači „ujediniti rastavljeno“, ponovno uspostaviti unutarnji izgubljeni red i izbjeći rasipanje osjetila.
Suprotnost našoj sabranosti su rastresenost i lakomislenost, a takav čovjek pije iz svake lokve na svom životnom putu.
Bez sabranosti nije moguće sjedinjenje s Bogom.
Sabranost osjetila je veliko unutarnje bogatstvo i blagoslov jer stvara puninu života a ona je sjedinjenje s Bogom.
Sjetimo se Psalmiste kad kaže: „Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom.“
Tada duša ljubazno razgovara s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a oni nam poklanjaju nadnaravne darove milosti i krjeposti.
Tada nam Duh Sveti doziva u pamet sve što Gospodin govori i u Markovom Evanđelju.
On je duši „nebeski Gost drag“.
I koliko se kršćanin posvećuje dobrim djelima, koliko se čisti, toliko je zadovljniji Duh Sveti koji prebiva u nama.
On nas jedino može suobličiti Kristu.
On je lijek svakoj našoj nemoći.
On se sam zauzima za nas pred Ocem Nebeskim.
Zamolimo danas i Blaženu Djevicu Mariju da nas nauči razumjeti ovu prekrasnu stvarnost, jer bi tad naš život bio posve drugačiji.

  1. Zašto se osjećati sam ako nas Duh Sveti prati?
  2. Zašto živjeti u nesigurnosti i utučeno makar se radilo o jednom danu u životu, ako je Branitelj nad nama i našim djelima?
  3. Zašto obezglavljeno tražiti sreću, ako nema veće radosti od prijateljstva s tim dragim Gostom naše duše?

Ova svijest da smo hramovi Duha Svetoga je naš najveći blagoslov ikad moguć.
Što više od toga tražiš dušo moja?