ČOVJEK NAVALJUJE NA GRANICE

Deseta nedjelja kroz godinu 2015.-b

Nakon objave Svetih Otajstava po Isusu Kristu, ulazimo u razdoblje liturgijskog vremena kroz godinu.
Knjiga Postanka, koju  čitamo na ovu Desetu nedjelju kroz godinu, vodi nas do samog početka ljudskog bića, koje je pzvano da u programu svoga života, Stvoritelja ima  na prvome mjestu.
I prema biblijskim izvještajima, čovjek nije  poštovao Hijerarhiju kosmosa.

  • Zbog nepoštovanja Hijerarhije, zahladili su odnosi između Stvoritelja i Stvorenja-čovjeka.
  • Zbog grijeha uslijedila i kazna smrti.

Biblijski izvještaji sežu unazad 6000 godina.
Znanost koja proučava prirodu ukazuje na tragove života i do tri milijarde godina, ali ne i čovjeka.
Čovjek se pojavio u određenom vremenskom periodu kao vrhunac života na Zemlji.
Zbog svojih umnih i voljnih sposobnosti kojima je obdaren, svoj život neprestano usavršava, ali preuzima i sve veće odgovornosti za ovaj svijet koji mu je povjeren.
Ipak najveća odgovornost čovjeka jesu međuljudski odnosi.

  • Oni počivaju na ljubavi i povjerenju.
  • U kontekstu današnjih biblijski poruka, odnosi prema Bogu počivaju na Vjernosti.

Bog uvijek ostaje vjeran, ali s čovjekom to nije uvijek tako.

On je pozvan neprestano obnavljati  svoju vjernost.
Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima piše: „Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja…“ (2 Kor 4,13-5,1)

Zato i Krist prema današnjem Markovom Evanđelju, zbog stalne Vjere i Nevjere, propovijeda Kraljevstvo Božje.

  • U Kraljevstvu Božjem Isus ističe nova načela života, koja moraju biti utemeljena i živlejna na Božjoj zapovijedi Ljubavi.
  • Isus ističe koje stanje nastaje nako uspostave Kraljevstva Božjega. To je stanje Blaženstva.  
  • U svom govoru na gori, jasno kaže: tko su ti Blaženici koji mijenjaju svijet.

Nije ni Isus prešutio, pa ne smijemo ni mi prešutjeti kako čovjek neprestano dolazi i do granica svojih mogućnosti.
Prije svega njegovo ga tijelo sapinje u okove: umori se, oboli, ogladni.

  • Za svakoga čovjeka predstoji granica smrti.
  • I duh neprestano nailazi na neprodorne zidine.

Mnogo toga ostaje u našem razumu zatovreno, ono što smo nekoć znali zaboravljamo.
Veoma je grčevita muka nečeg se sjetiti, ali često nam to i ne uspijeva.
Čovjek međutim navaljuje na te granice, stalno ga nešto tjera da ih preskoči.
On je duhovno živo biće.
U njemu je sadržan čitav Svemir
, kako kaže Toma Akvinski.
Naš razum neumorno traži istinu.
On otkriva i zaključuje mnoge uzročnosti.
Ipak čovjek nije apsolutno slobodno biće.
On ima i mnoge predodređenosti.
Tu je Božja providnost. Granice ipak postavlja Bog.
Valja istaći da tamo gdje počinje sloboda čovjeka, počinje i njegova odgovornost.
O tome Isus govori.
Čovjek ima dva stanja Nevjeru i Vjeru. Ima odgovornost za dobra i zla djela.
I zaista je čovjek svijet za sebe.
Čovjek ipak, koliko god ga poznavali ostaje Tajna.
On sam ima težnju što bolje upoznati sebe.

  • Ali to ne može bez Stvoritelja.
  • To ne može bez potpune Istine o kosmosu, kojemu je on kruna.

Isus govori kako se neki grijesi čovjeka ne mogu uopće oprostiti.
A to je otpad od Boga.
To znači: Ne priznati Duha Božjega u ovome svijetu.

                              Župnik