BRANITELJIMA U ČAST NA SV.MISI 1.STUDENOG 2014.

Dragi vjernici, danas smo došli susresti se s onima za koje vjerujemo da se i oni žele susresti s nama. Oni su poginuli za svoj narod i ovu rodnu hrvatsku grudu.
Svaki susret s onima koji su svoj život posvetili dobru,

koji su ljubili čovjeka i za njega dali svoj život,
koji su prijateljevali i s Bogom,
koji su svoj život dali za pravdu za mir,
koji su bili mučenici, svjedočeći da na zemlji jedino čovjekoljubivost vrijedi,

ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
Crkva se zapravo svaki dan sjeća takvih svetaca, sjeća se takvih koji su živjeli za čovjeka snagom Božjom, često s krunicom oko vrata uz sve svoje slabosti, a mi danas zahvaljujemo što su živjeli na zemlji i što imamo njihov zagovor na nebu.
I ovaj blagdan Sviju Svetih i ovih naši Branitelji upozoravaju da ovaj život nije jedini.

Ovo je putovanje u život u kojem oni već borave.

Postojanje ovakvih branitelja upozorava nas da je borba čovjekov život na zemlji.
Ono što ovdje izvojujemo, imat ćemo kao plod i za zemaljsku i za nebesku domovinu.

Vječna se dakle domovina osvaja životom ovdje na zemlji.
Na zemlji nismo da samo uživamo i da stječemo bogatstvo i tu ostanemo.
Ova zemlja nije jedini prostor u kojem se odvija život. Ovdje je tek predvorje života, ovdje se tek za život pripremamo.
Ovdje smo „gastarbajteri“ i valja znati da postoji oružije kojim se može pobijediti nepravda, rat mržnja, nečovještvo.

To oružije nam je donio Isus Krist.
On je Bog, a to znači apsolutno i svemoćno biće.

Njegovom snagom i prisutnošću pobjeđuje se sve što je protiv nas.
Sveci su stoga živi poziv nama da ne idemo prazni putujući zemljom, da ne budemo naivni nego da se borimo i ustrajemo u borbi za nadu života.

Ovakva spomen obilježja nisu ploče beznađa, nego podsjetnik:
da njihova osobnost živi,
da njihov duh žrtve i borbe i danas živi,
da mi preostali živući ne smijemo zatirati život, nego uz vrhunsku ljubav prema duhu branitelja, zasukanih rukava svojim radom oplemeniti ovu rodnu hrvatsku grudu, životom u kući, na njivi, u školi u crkvi…

Vjerujem da se zajedno s nama bore protiv nedaća našega naroda.
Snažnim glasom oni govore, da nije teško postati svet.
Mnogo je teže biti prosječan, jer biti svet znači uzeti ozbiljno Boga i čovjeka za prijatelja, a zlu biti neprijatelj.

To znači vjerovati u cilj i pobjedu dobra, ljudskosti i poštenja.
Vjerujući u sve to postajemo slobodni od zla, jer nas ono ne može dohvatiti.

Naprotiv prosječan kršćanin ili rodoljub Hrvat živi na dohvat zla i Zloga.
Niti je potpuno u posjedu snaga Božji, niti je potpuno u zlu. Kao da je razapet između dobra i zla. Odluka u životu činiti dobro ili zlo je važna, jer ona određuje i sudbinu čovjeka nakon smrti, kaže sv. Pavao (Rim 2,6-8).

Pavao uspoređuje vječni život kod Boga s domom, koji je Bog pripravio za čovjeka na nebu. Čovjek ulazi u ovaj dom, nakon što je smrću razrušen „šator“ njegova zemaljskog života.
Za Pavla to nije dom gdje se stanuje, nego je poput odjeće kojom Bog zaodijeva čovjeka. Čovjek se u biti vraća „kući“ Bogu u starom ili novom odijelu. Da bi se ostvario odlazak u novom odijelu u vječni život, potrebno je ustrajno činiti dobro. (Gal 6,9)
Potrebno se opredijeliti na jednu stranu, opredijeliti se za Boga i za ono što su izabrali najplemenitiji ljudi ove zemlje, branitelji čovjeka i rodne hrvatske grude.
To su sveci koje slavimo i danas ih u ljubavi želimo susresti, ali i slijediti.
Inače su oni svoje živote položili samo za sebe, a tako nisu željeli.
Vjerovali su u besmrtnost svoga naroda, i ciljano su branili svoje ognjište i rodnu grudu na kojoj su željeli životom graditi vječnu građevinu živih odnosa s nama preostalim živućim. I mi živi, ne smijemo na ovoj rodnoj grudi živi umrijeti.

To bi bila izdaja ljubavi, koju su ostavili ovi Branitelji.

Da treba, opijelo, treba sv. Misa, treba vijenac, treba svijeća, ali rodna gruda traži Život.
A život se samo iz ljubavi rađa.

Župnik