Petnaesta nedjelja kroz godinu 2014-a
Ovo govori Gospodin: „Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ ( Iz 55, 10-11)
A kako je s čovjekom i čovječanstvom?
Istina, povijest ljudskog roda i naša osobna povijest neprestano napreduje.
„Ona se uzdiže i pada, zatim ide još dalje, potom se dvostruko umanjuje, a onda uzdiže kao nikad prije…“Ovo su Pascalove riječi.
Evo što kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima:
„Sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama….. sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima….“
Plodovi toga rada vrlo često postaju zajedničko dobro svih.
Istina, uvijek se otvaraju mnoga pitanja i problemi
Jedno od glavnih je:
No, čuli smo u današnjem Evanđelju.
Bog neprestano sije svoju Riječ.
Plodno tlo je čovjek vjernik, kršćanin koji ostvaruje Stvoriteljevu zamisao.
Čovjek ima iskru Božjeg uma, stvoren je na sliku Božju, on je pozvan u ovaj materijalni svijet unositi i svoje ideje, svoju riječ, priznajući Boga Stvoriteljem i slaveći njegovo ime na zemlji.
Plodna zemlja u koju pada sjeme, tj. Božja riječ, je čovjek koji očituje Boga u ovome svijetu.
No tu je čovjek na Božjem tragu i čudi se, slavi Boga i veliča, prepoznaje i hvali.
U biti, čovjek i ne smije biti pasivan, jer tek tada ne ispunjava naum Stvoritelja da upravo čovjek preobražava zemlju.
Ipak, kada Evanđelje govori o plodnoj zemlji – plodnom čovjeku, tada govori da čovjek nije autonomno biće, on je biće s odgovornošću za ovaj svijet.
Ili, da svoje dostignuće upotrijebi na štetu drugoga, pa svojim dostignućem ne djeluje kao stvoritelj, nego kao rušitelj Božjeg djela i nije plodno tlo Božje riječi.
Jer, što bi čovjeku koristilo kad bi ostvario mnogo svojih malih smislova, a konačni svoj smisao promašio?
Tada bi zapravo promašio i svoje čovještvo.
Župnik