APOSTOLI DOBIVAJU SNAGU A CRKVA DUŠU

• 

Peta uskrsna nedjelja 2014-a

Iz nedjelje u nedjelju Djela apostolska nam svjedoče:
Crkva se rađa iz pouskrsne zajednice Isusovih učenika – snagom Duha.
Tog Duha Isus je obećao svojoj zajednici na posljednjoj večeri.
Te riječi zapisao je Ivan u svojem evanđelju:

• „ Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete, jer kod vas ostaje i u vama je….“ (Iv 14 poglavljue)

Jasna je ovdje Isusova izjava; zajednica će primiti Duha Svetoga.
I to je buduća snaga Isusovih učenika.
U evanđelju kojega čitamo u petoj vazmenoj nedjelji čujemo sljedeće Isusove riječi:“Ja sam Put i Istina i Život!  (Iv 14 pog.)
Ako je Isus u slici Dobrog Pastira predstavio sebe kao „Vrata“ kroz koja treba proći, sada govori da je i Put i Istina i Život kojim treba ići. I  to se tako i dogodilo.

• Pouskrsna Zajednica primivši Duha Svetoga hrabro izlazi pred sabrano mnoštvo.
• I Crkva se rađa.
• Duh djeluje, apostoli svjedoče.
• Duh otvara srce slušatelja i u vjeri prepoznaju Isusa, krste se, ulaze u Crkvu, stvara se novi Narod Božji.

Vidno je što čini Crkvu Crkvom, a to je Duh Sveti. Bez Duha Svetoga to bi bila samo skupina Isusovih prijatelja.
Upravo po Duhu Svetom Uskrsnuli je prisutan u svojoj zajednici.

Ako napravimo usporedbu da istaknemo koja je to  snaga Duha u Crkvi, rekli  bi:  ono što je zrak za disanje živih bića ili voda za ribe, Duh Sveti je Duša Crkve.

• On nju osposobljava za djelovanje.
• On snažno diže navjestitelje Riječi Božje.
• On  po rukama apostola čini čudesa.
• On okreće crkvu prema poganima i navješćuje vjeru u Uskrsloga.
• Duh sveti je u Crkvi, ali i iznad Crkve daleko šire i djeluje kako hoće i gdje hoće.
• On je slobodan u svojem djelovanju.

Zato ga Crkva mora stalno zazivati: „O doći stvorče, Duše Svet….“,  „Dođi Duše presveti …“
Zato Crkva snagom Duha, kojeg je  Isus poslao, neprestano navješćuje njegova čudesna djela.
Petar u svojoj prvoj poslanici kaže: „Vama koji vjerujete – to je čast. A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni o nj spotiču, neposlušni Riječi, zašto su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da navješćujete silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“  ( 1 Pt 2 pog.)
I što je život Pouskrsle zajednice više odmicao to se više rađao karizmatični Duh u Crkvi.
Tako Djela apostolska u šestom poglavlju, kojeg na petu vazmenu nedjelju čitamo, govore o posebnom daru Duha mudrosti koji je potreban za novu službu „đakonata“.
Evo tog teksta:
 „Pronađimo braćo između sebe sedam muževa, na dobru glasu, punih Duha i mudrosti.Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.“
Gore smo spomenuli da se rađa karizmatični Duh u Crkvi.
Što je to karizmatični Duh?
Karizma je riječ grčkoga porijekla, a označava DAR.
Sve više vidimo kako Duh Sveti obdaruje Crkvu svakovrsnim darovima i milostima.
II Vatikanski sabor u Lumen gentium - Božji narod  (12) snažno potvrđuje karizme u Božjem narodu.
Više je nego očito da karizmatična struktura Crkve spada na srce njenog bića.
On crkvi stalno dolazi sa svojim darovima i to je čini snažno dinamičnom. Ona tom snagom živi, raste i doseže svoju puninu.
Evo te potvrde u Prvoj  Pavlovoj poslanici Korinćanima:
„Glede dara Duha, ne bih, braćo, htio da budete u neznanju…. Zato Vam obzanjujem: … različiti su dari, a isti Duh; različite službe, a isti Gospodin; i različita su djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima. (1 Kor 12 pog.)

• Svakako ispovijedanje vjere u Isusu koji je Krist i Gospodin, uvijek je prvi kriterij za razlikovanje pravih darova Duha od onih koji to nisu.
• Drugi kriteriji  prave karizme je obilježje služenja. Jer, karizma nije sama sebi svrhom niti je to privilegij pojedinca, nego se prvenstveno daje na izgradnju Crkve.

Pavao to prekrasno potvrđuje: “..svakom se daje očitovanje Duha na korist zajednice…“
Treba dakle istaći da su karizme svakodnevna pojava u životu Crkve.
A najveća karizma, ističe Pavao, kao dar Duha je „ljubav“ .

• To je karizma za kojom treba čeznuti, jer bez nje svaka  druga karizma prazna. (himan ljubavi)
• Ljubav je veća i od dara vjere i od dara nade koje u sebi nosimo.
• Sve su karizme vremeniti darovi, a ljubav je jedina vječna ona je besmrtna i neće prestati nikada. (1 Kor pog.13)

I zaključimo ovo razmišljanje o karizmama istinom,da su one mnogostruke kojima Duh iz svoga božanskog bogatstva obdaruje zajednicu za njenu izgradnju i rast.
Zajednica mora crpiti snagu iz tog neprestanog božanskog bogatstva bilo da je dano Zajednici ili pojedincu u toj zajednici.

                                               Župnik