Hajdučiji u demokraciji uvijek nedostaje kisika

• Detalji
• Napisao/la Župnik Matija

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu 2020. – a

Kršćanska braćo i sestre,
odmah na početku svoga pisma Solunjanima koji žive među poganima Pavao podsjeća da su vjera, nada i ljubav znak Božje nazočnosti, istinski navještaj Isusa Krista i djelotvorno očitovanje Duha (Misal)
               Postavlja se pitanje, kako živjeti svoje vrijeme?
               Je li moguće ostati po strani usred mnoštva događaja?
               Smije li kršćanin biti po strani?
               Smije li kršćanin sudjelovati u događajima ovoga svijeta i smije li ne sudjelovati u događajima ovoga svijeta.
               Moramo postaviti i pitanje odgovornosti za zajednicu?
Ako se kršćanin neće baviti zajednicom onda će se zajednica baviti kršćaninom.
Nije moguće ostati po strani.
Suvremeni život je bogat i raznolik, šaren i u sebi duboko oprečan.
Često čujemo razne izjave u kojima je na srcu opće dobro zajednice (društva) i svaki tvrdi da je njegova izjava ili program najbolji i najviše služi zajednici. .
               Svi se zalažu za blagostanje, ali mi praktično imamo veliko šarenilo.
               Svi se zaklinju u demokraciju, što praktično znači maksimalno sudjelovanje naroda u svemu što se njega i zajednice tiče.
Neću dublje ulaziti u ovo područje, jer to mi nije cilj, nego istaknuti kako se kršćani moraju truditi živjeti sadašnji trenutak u potpunosti.
             Moraju pažljivo gledati što sadašnji trenutak donosi, najavljuje i zahtijeva.
             Kršćanin mora živjeti današnji dan sjedinjen s jučerašnjim i sutrašnjim, paziti da nas prošlost ne zarobi, ne pokušavati nagađati kakva će biti budućnost, jer bismo mogli izgubiti sve što imamo.
             Možemo izgubiti i sadašnjost koju ne poznajemo dovoljno i tratimo, i budućnost nad kojom nemamo nikakve vlasti.
Vrijeme sjetve nije vrijeme žetve.

Kršćani bi u izgradnji svijeta i društva trebali vjernički prilaziti imajući u vidu da je u konačnici Bog gospodar povijesti.
Treba prepoznavati njegove znakove vremena.
I ne smije se biti pasivan, da se ne može ništa ili vrlo malo učiniti.
Poslužit ću se onom kineskom poslovicom:„ Bolje je upaliti i jednu svijeću, nego proklinjati mrak.“
               Ako smo doista kvasac ovom svijetu zašto onda ne fermentiramo.
               Kršćani, prosvijetljeni svjetlom Evanđelja, ne smiju to svjetlo staviti pod posudu, nego dati „Bogu Božje, a caru carevo“.
               To svjetlo mora biti svjetlo svijeta, kako to Krist kaže.
Koristeći poruku Sv. Pavla, po nadi živimo u sadašnjosti s povjerenjem u Boga.
Nada nas može osloboditi okova prošlosti i prevelikih briga za budućnost.
Često smo opterećeni nepotrebnim brigama poput žena u uskrsnom jutru:
Tko će nam odvaliti kamen s grobnih vrata? Pokazalo se da je kamen već odmaknut.
Bog čini svaku stvar u svoje vrijeme.
Svetom Pavlu je rekao: Dosta ti je moja milost.
               Kad počnemo živjeti dan po dan, koračati s punim povjerenjem, držeći Oca za ruku, u svakom ćemo trenutku naći milost koja je razmjerna trudu koji se od nas traži.
              U svakom trenutku Bog daje čovjeku samo ono što može podnijeti, ništa više od toga.

Zato je našoj nadi potrebno pridodati vjeru i ljubav o kojoj piše Sv. Pavao?
               Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. (Heb 11)
               Onom kojem vjerujemo, on je kruh života, on je kruh naših duša.
               Taj nam se kruh nudi u svakom životnom trenutku.
               U njemu ćemo naći više nego što tražimo.
Jer, vjera nam omogućava sjediniti se s Bogom i u sadašnjem trenutku.
Duša često ne primjećuje tu dinamiku kreposti: nade, vjere i ljubavi.
A potpuno predanje sebe i primanje drugoga je vrhunac  ljubavi.
Hvala  Sv. Pavlu za prekrasne upute kršćanskoj zajednici.

                                       Župnik