Dok je vrijeme treba tražiti i Boga i Čovjeka

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu 2020.-a
Kršćanska braćo i sestre!
Prorok Izaija poručuje:
„Tražite Gospodina dok se može naći… Nek bezbožnik put svoj ostavi i neka se vrati Gospodinu koji je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti – riječ je Gospodnja. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55, 6-9).
Sve je milost, jer u konačnici sve od Boga dolazi. Za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti ga. No, u čovjeku uvijek nanovo izbija oholost. Nju on može nadvladati jedino vjerom u Boga stvoritelja i spasitelja.
Istina, čovjek svojim duhom i radom sve više širi svoje gospodstvo nad prirodom.
I ne smijemo zaboraviti da mu je to božansko poslanje (Post. 1,28)
Plodovi toga rada i osvajanja, istraživanja i dostignuća sve više postaju zajedničko dobro ljudske obitelji.
Ali, javlja se pitanje smisla i vrijednosti čovjekove djelatnosti.
Koja je svrha svih ti napora?
                 Ako je to samo gomilanje stvari koje za par godina bacamo na deponij i palimo, čemu to?
                 Nagli veliki napredak čovjekova dostignuća na području materijalnog svijeta mijenja često i sadržaj religioznog razmišljanja.     
                 Vidimo da čovjek mnoge stvari ne koristi dugo, a onda ih baca.
                 Često je i problem, gdje baciti? Mnoge stvari brzo ustanovi da mu i ne trebaju.
Ali Boga čovjek stalno treba. Zašto?
Naime, čovjek ne može ostvariti svoje čovještvo bez Boga.
Ne može postići svoj smisao, bez Boga ne može riješiti svoje otuđenje u materiji.
                 U pravu je onda Izaija kad kaže. „Tražite Gospodina dok nije kasno."
                 Isusove riječi izgovorene u prispodobi današnjeg Evanđelja, možda najjače i najljepše islikavaju kakav je Dobri pastir došao u narod. Evo te slike.                

U Kraljevstvu nebeskom vinogradar unajmljuje sve do predvečer neuposlene nadničare, a na kraju dana svima daje punu nadnicu i time očituje svoju dobrotu koja ide dalje od pravde, ali je ne narušava.
               Takav je pravi Dobri Pastir. Takav je Bog, koji u svoje Kraljevstvo uvodi zakašnjele kao što su grešnici i pogani. Uzvanici prvog sata su Židovi koji od Abrahama uživaju blagodat Saveza, i oni ne smiju zbog dobrote Božje biti ljubomorni i zavidni.
               Bog je slobodan u svojem pozivu, stoga, prvi nemaju prednost što su prvi, a posljednji nisu krivi što su posljednji. Zato je i njima kao i prvima jednaka plaća. Među posljednje se ubraja razbojnik s desne Kristove na križu (Lk 23,42-43).
               Ovakvim pristupom Bog štiti čovjeka koji zarađuje za svoju obitelj, po standardima Dobrog Oca, Dobrog pastira, kojem je svojstveno darivati djeci svojoj milost i milosrđe.
A što je s čovjekom na kršćanskoj pozornici ovoga svijeta.
               U kršćanskom svijetu usred Europe raspada se svaki treći brak.
Što to čovjek kršćanin traži? Kršćani bi trebali na vrijednost ljudske djelatnosti gledati očima vjere, jer blizu je Gospodin onima koji ga traže (Ps 145).
Znanstvenici na sve strane istražuju ovaj dostupni stvoreni svijet. Ali može li čovjek dokidati pravila koja su Božanske naravi?
Čovjek se rađa u božanskoj ustanovi koja se zove obitelj.
Zašto onda u njoj ne želi živjeti.
U konačnici, sve izgleda kao da bježi od svega što je Božje. A to u stvari i nije moguće kad je stvoreni svijet Božji, kada je život kao dar, milost Stvoritelja.
Tko je onda Bog za takve ?
Nitko…! Je li takav stav održiv. Nije, jer unaprijed je osuđen na smrt i propast.
                 Zanimljivo kako to vidi Sv. Pavao u svom pismu Filipljanima:
„Meni je živjeti Krist.“
                 On svjedoči duboku ljubav i privrženost  prema životu s Kristom i u Kristu.
                 Sav život proistječe od Krista, sve je djelovanje usmjereno prema Kristu.
To piše Pavao koji se mogao kao apostol, mistik, znanstvenik natjecati s drugima, ali ne, on želi biti svima jednak.
Time je zacrtao ispravan put kršćaninu, bratsko zajedništvo i međusobno poštivanje u poniznosti.
                 Dakle sve je milost i dar od Boga.
                 Sve od Boga dolazi.
                 Za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti ga.
Treba paziti, jer u čovjeku uvijek nanovo izbija oholost, na po četku smo to iznijeli.
Nju on može nadvladati jedino vjerom u Boga stvoritelja i spasitelja.
                Zato Pavao govori da kršćanin nije običan čovjek. Njegov život mora biti prožet molitvom, koja je prožeta ljubavlju, radošću i zahvaljivanjem. Njome Pavao ostavlja želju za što bogatijom i sve dubljom duhovnom spoznajom koja oblikuje život prema Božjoj volji.
               Govoreći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u vjernicima Filipljanima, potiče još jaču vjeru, jer su uvidjeli kako Pavao junački trpi za Krista. I mnogi su se zanimali tko je taj Krist za koga je Pavao spreman podnositi tolike patnje. Iz Pavlovih poruka se vidi da je njemu najvažnija Kristova pobjeda i slava.
               Ako Pavao živi, živi Krist u njemu, ako umire, ne gubi, nego dobiva jer se zauvijek sjedinjuje s Kristom. To što živi još u tijelu znači da mora raditi za Krista. Tako je izrasla snažna osnova da za vjeru treba trpjeti onako kako su vidjeli da Pavao trpi. To što je Pavao još na životu, znači da ga Krist još treba. Obojica trebaju jedan drugoga.
A najgora je dijagnoza za čovjeka kada ga nitko ne treba. Zato dok je vrijeme treba tražiti i Boga i čovjeka.

                         Župnik