Najbolje se promjene događaju snagom Duha

Dvanaesta nedjelja kroz godinu 2020-a

Svaki čovjek prije nego bilo što počne pametno razmišljati o sredini u kojoj živi mora se odlučiti: hoće li obrisati oči i vidjeti sredinu u pravoj slici i pravoj istini, ili će staviti sunčanice da mu ljudi ne vide oči, niti da on vidi dobro oči drugima.
Prorok Jeremija, jedan od četvorice Velikih proroka, znajući da je sudbina Proroka u Božjim rukama, gleda istini direktno u oči i kaže:
„ Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.“ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. „Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!“
Ali sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Posrnut će progonitelji…. Oni će se postidjeti…. govori Jeremija (Jr 20,10-13)

Prorok izrazito emotivno doživljava propast svoga naroda.
Njegov narod je zastranio, koliko ulica ima u Jeruzalemu toliko ima poganskih božanstava.
               Ovakav narod ne može imati budućnosti.
               Propast će, kaže Jeremija.
               Pisao je pismo kralju da će uskoro biti babilonsko roblje, a kralj je pismo spalio.
Nije trebalo dugo čekati, Jeruzalem je opljačkan i sravnjen, a veliki dio naroda odveden 40 godina u ropstvo.
Imao je izbor otići s bogatima u zemlju blagostanja ili ostati sa sirotinjom.
On je ostao sa sirotinjom na ognjištu i hrabrio narod u vjeri i poticao da rađaju djecu kako ne bi izumrli.
Bio je dosljedan i značenju svoga imena: „Jahve će podići“.
Mogao je Jeremija ublažiti riječ, ili biti oprezniji, ili sačekati da vidi što će kralj reći.

Ali nije, nije želio da ga ljudski obziri koče u njegovom proročkom poslu.
On je zadržao svoju unutrašnju slobodu i iskrenost prema narodu, stavljajući do znanja da se jedino Boga treba bojati, a ne ljudi.
U drugom čitanju
Sveti Pavao govori u poslanici Rimljanima (5):
               Kako su se ljudi do Kristova dolaska prepoznavali u Adamu, čovjeka neposluha i grijeha.
               Od Krista pa dalje svi koji u njega vjeruju žive u vjernosti i milosti.
Pavao otvoreno govori kako je Krist osvježio sliku o čovjeku iz novozavjetne zajednice. Vjernost i milost iskazana po Kristu otvara put uzvratnih plodova oni koji su na tragu milosti i vjernosti u obnavljanom savezu s Bogom, a to su kršćani.
U današnjem Evanđelju Isus govori apostolima:
„Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami to recite na svjetlu, i što na uho čujete to recite na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti….“
(Mt 10, 26-31)
Svi mi poznajemo društveni pritisak javnosti, sredine ili neke grupacije i uvijek se traži jedna izvjesna hrabrost, kako to Isus kaže
: „Ne bojte se“.
               Isus želi potvrditi da se čovjek ne smije bojati vlastite savjesti i vlastitih stavova, a još manje uvjerenja koja proizlaze iz područja vjere.
               Kada Isus kaže da se mora odbaciti strah ili Jeremija da je Gospodin naša snaga, onda se želi jasno kazati: Bogu se jedino klanjaj.
Unutrašnja sloboda je neophodna da bi čovjek mogao imati održiv kršćanski svjetonazor u kojem ovaj život nije najviše dobro.
Što bi nam ustvari koristilo ako steknemo sva dobra ovoga svijeta a duši svojoj naškodili?
Ako ćemo istini pogledati u oči, onda ćemo zaključiti kako Jeremija u svoje vrijeme, Pavao u svoje vrijeme Krist u svoje vrijeme odašilju jasnu poruku:
da su najbolje promjene svijeta onda kada se one događaju snagom Duha.
Pogledajmo kako je svijet bio iznenađen Prorocima u SZ; Apostolima u NZ; a osobito Isusovom pojavom.
Bili su pogođeni njegovim riječima, začuđeni njegovim djelima i svatko je morao zauzeti stav.
Mnogi pođoše za njim, neki ga osuđivaše, mnogi povjerovaše, mnogi kasnije svjedočiše svojim životima, neki ga osudiše, ali zaključak je jedan:
On je Spasitelj svijeta. A čime ga je spasio?
Snagom vlastitog Duha.
On svoga Duha ostavlja onima koji trebaju nastaviti povijest spasenja ljudskog roda.

                           Župnik