Pavle, ne pali grčku vatru na način Atenjana, nego Kristom raspetim

Peta nedjelja kroz godinu 2020. –a
Liturgija prošle nedjelje, da nije bilo događaja prikazanja Gospodnjeg u hramu, stavila bi pred nas, "blaženstva" koja uvode u veliki govor, poznat kao Govor na gori – u kojem se otkriva velika povelja Novoga zavjeta.
U ovoj nedjelji otkrivamo svježinu i ljepotu kršćanskog nagovještaja koju daruju sinovi svjetlosti i sinovi dana.
Nije Isus za nas umro da bi mi spavali, nego zajedno s njime živimo zemaljski i vječni Život.
Isus nas mijenja iz korijena, ne samo izvana.

                
Ovaj Novi savez ima svoje karakteristike koje mijenjaju naša srca.
                
Mijenjaju se naši osjećaji i način postupanja prema Bogu i bližnjemu.
                
Zakon ljubavi postaje zakon koji ide naprijed.
                
To je zakon vjernosti prema vječnom svjetlu i vječnoj Istini.
U našem životu postoje različita svjetla koja sjaju i usmjeravaju.
Na nama je izabrati koja ćemo slijediti.

                
Svjetlo koje kratko traje, pojavi se i zgasne poput sitnih životnih zadovoljstava, premda su lijepa kratko traju i ne ostavljaju u srcu mir za kojim težimo.
                
Postoje zasljepljujuća svjetla popularnosti i slave, novca i uspjeha, koja obećavaju sve i odmah.
                
To su zavodljiva svjetla, koja svojom snagom zasljepljuju i vode iz snova o slavi u najcrnju tamu.
Postoji ipak svjetlo koje ne zalazi i ne slabi, a to je Gospodinovo svjetlo ili bolje rečeno, to je sam Gospodin.
                
On je naše svjetlo, svjetlo koje ne zasljepljuje, nego prati i daruje jedinstvenu radost. To je svjetlo za sve i poziva svakoga kršćanina s riječima koje Isus kaže: „Vi ste svjetlo svijeta“.

A onaj, tko je susreo Isusa, i doživio čudo svjetla poput sv. Pavla, on izlazi i sebe samoga i traga kršćanskim putem nade i traženja, otklanjajući sve prepreke i hirove, od sebičnosti do pesimizma.
                
On zna gdje je svjetlo i pali ga.
                
On zna gdje treba soli i soli ovaj svijet. 
                 
Zato je nas ostavio ovom svijetu. 
                 
Ako mi učinimo jedan korak on će deset.
U obilju svoje svjetlosti, ljubavi i nježnosti nikad se ne umara i uvijek prvi kreće.
On je Otac i uvijek ide u susret.
Često On gleda kako se od njegove svjetlosti udaljavamo, ali on nas i tada prati.
Zna da nemamo dovoljno svjetla, zna da će ponestati ulja u lampama, pa opet je potrebno svjedočanstvo Božji djela.
Nije dovoljno znati kao Zakonoznanac mnogo toga, potrebna su vjera i djela kako kaže sv. Pavao danas u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 2,1-5),
jer ne temelji se sve na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.
Sam je uvidio u Ateni dok je mudrim Grcima govorio jezikom mudrosti, kako ga Grci šikaniraju i kažu: Može Pavle ići, drugi put ćemo te slušati.
Što Pavao radi?
On donosi odluku: Nećeš Pavle nikada više, ništa propovijedati osim Krista raspetoga. S takvim navještajem pali svjetlo Evanđelja i njime okružuje Atenu s novim crkvenim zajednicama u Korintu, Solunu i Filipima, a oni će zapaliti svjetlo u Ateni.

Današnje Evanđelje nam želi pomoći da stvari ovoga svijeta gledamo u svjetlu Božje mudrosti, tako da mi upravljamo njima, a ne one da upravljaju nama.
               One ne smiju nas uvjetovati i nadvladavati tako da ne vidimo postojanje mnogo važnijega, jer mi nismo gospodari svoga života.
               Zemaljski život je vrijeme hrabrosti i odvažnosti, jer nije jednostavno biti svjetlo i sol svijetu.
Ako pogledamo život sv. Pavla, on bi bio život
„dobrog boja“ i „dobre trke“ koji se prinosi kao „žrtva ljevanica“ a sam kaže:
„Gospodin je stajao uz mene, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je je čuju svi narodi.“
Zaista je postao svjetlo svijeta i sol zemlje.
U ovakvom životu mora se ogledati i naš kršćanski život.
Mnogo toga ovisi o našim djelima, o našim naporima, o našem požrtvovanom duhu koji djeluje u ovome svijetu.
Osjećaj blagostanja je velika opasnost za svijet, jer tada se ljudi zatvaraju u sebe.
             Oni suprotno rade od onoga što Krist danas govori: onaj koji ne izađe iz sebe i ne bude svjetlo i sol drugima je bljutav, i nije život dana i svjetla.
              Njima je ustvari potrebna prijeka pomoć, umjesto da oni pomažu drugima.
Iz „blaženstava“ vidimo: da nije bogat onaj koji neprestano zgrće, već onaj  koji je kadar drugima davati.
To smo čuli i danas u Knjizi proroka Izaije.
Čuje se glas: Podijeli kruh s gladnima ...
Iskustvo gladi je teško stanje.
Uvijek ima onih koji su gladni i žedni i treba ju me.
Prorok kaže. „Ukloni iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenoga, tvoja će svjetlost zasjati u tami i tama će tvoja kao podne postati.“ (Iz 58)
Završimo jasnom porukom:
„Ja sam svjetlost svijeta, govori Gospodin; tko ide za mnom, imat će svjetlost života.“ (Iv 8,12)

Župnik