On će udahnuti novo srce i novi duh i sve će biti kao stvaranje novog naroda

On će udahnuti novo srce i novi duh i sve će biti kao stvaranje novog naroda
(Srce Isusovo)

Ez 34, 11-16: Ezekijel je sin jeruzalemskog svećenika Buzija, koji je zajedno s kraljem Jojakimom i drugim istaknutim građanima Jeruzalema bio odveden u Babilon prilikom prvog sužanjstva 597. pr.Kr.
          Po prirodi je vizionar i sve što piše, kao i svoju službu, stavlja kao pomoć Židovima u Babiloniji, iako u tome vidi težinu poslanja, jer je narod tvrde glave i okorjela srca. 
          On ne želi prešutjeti da je narod teško zgriješio, a Bog je pravedan i sprema kaznu.
Kazna je ropstvo.
Slika kojom Prorok oslikava grijehe naroda jedva bi mogla biti crnja. Ali bez obzira što se dogodilo, Prorok ostvalja snažnu poruku: kazna nije definitivna, Bog može oživjeti ono što trenutno izgleda mrtvo, te obećaje radosni povratak u domovinu. 
         Ezekijel ne krije da je srce jednog naroda, vođa tog naroda, a to je kralj. Ako on nije dobar pastir, nevolje su za narod velike, što se i vidi iz stanja ropstva.
Ali Bog će ponovo podići svoj narod i tada će pojaviti Mesija, Dobri Pastir. Time je Prorok zacrtao sliku vjernog Pastira, novog Davida koji će pasti svoje ovce u pravdi i ljubavi.
          Ova slika će nadahnuti deseto poglavlje Ivanova evanđelja. Ona izražava ideal koji će se potpuno ostvariti u Kristu. On će udahnuti novo srce i novi duh. Božje spasenje snažno je predstavljeno kao ponovno stvaranje naroda koji će moći savršeno slušati: „Izvadit ću iz vašeg tijela srce kameno i dat ću vam srce od mesa“. 
          Izrael će, tako preobražen hodati putem Božji zapovijedi.

Rim 5, 5-11: A kako je to obećani Mesija, Isus Krist učinio kad je došao, upečatljivo predstavlja sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima.       

Sigurnost konačnog spasenja zasniva se posebno u Božjoj ljubavi prema ljudima.
           Riječ je o ljubavi kojom nas Bog ljubi, a njezin svjedok je Duh Sveti koji djelotvorno prebiva u nama.
Po njemu se obraćamo Bogu kao sinovi svom Ocu i time je ljubav uzajamna.
U Duhu isto tako ljubimo svoju braću istom ljubavlju kojom Otac ljubi Sina i kojom nas ljubi.
           Ljubav je razlivena u srcima našim i djelovanje Duha Svetog u ispunjenju obećanja, svojstveno je Novom savezu za razliku od Staroga i nije tek izvanjsko očitovanje čudotvorne karizmatske moći, on je ponajprije unutarnje počelo novoga života koji Bog dariva.
           On je primljen po vjeri i krštenju.
Tako Duh Sveti prebiva u kršćaninu u njegovu duhu, čak i u njegovom tijelu.
Taj Duh koji je Duh Kristov, stvara kršćanina sinom Božjim i nastanjuje Krista u njegovu srcu.
           On je za kršćanina, kao i za samoga Krista, počelo uskrsnuća, snagom vječnoga života, koji ga već sada obilježava poput pečata i prebiva u njemu kao zalog i prvina. 
           On preuzima mjesto zlog počela puti (naravi) i u čovjeku postaje počelom vjere nadnaravnog spaznanja, ljubavi, posvećenja, moralnog života, apostolske smjelosti i molitve.
Nitko ga ne smije gasiti, niti žalostiti. Sjedinjujući se s Kristom, Duh objedinjuje njegovo Tijelo.

Lk 15, 3-7: Iz čega je Pavao izvukao tako duboke i prisne odnose Boga s čovjekom: čujmo.
           Nakon što se prvi čovjek Adam izgubio, a s njime i cijeli ljudski rod biva izgubljen i otuđen od svetosti Stvoritelja, Isus u današnjem Evanđelju ukazuje na pronalazak izgubljenih i zajedništvo sa svima, pa i s carinicima i grešnicima.
           Zbog takve Isusove ljubavi i milosrdnog srca, te pristupa prema grešnicima, farizejima i pismoznacima diže se kosa na glavi.
Židovske religiozne vođe bjesne. Bjesnoći se suprostavila Isusova mirnoća koji u prispodobama brani svoj stav, kao Dobri Pastir koji traži izgubljeno.
Ne krije Isus da je na djelu očitovanje Božje ljubavi i milosrđa.
           Izgubljeno se vraća Ocu.
           Radost se neće moći skriti, ni na zemlji, ni na nebu. Zatvorena vrata neba po Kristu se otvaraju, a on je VRATA kroz koja se dolazi Ocu.
A njih je još više Krist s Petrom i Pavlom otvorio.