Isusov život i usksnuće je proljeće za ljudski rod

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Šesta nedjelja kroz godinu 2019-c
Kršćanska braćo i sestre
Jr 17, 5-8: Velik je bio razlog da prorok Jeremija, koji bio veliki ljubitelj ljudi, izgovara ovakvu rečenicu: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Boga odvraća.“ Očito su bile teške okolnosti i vrijeme, osobito za Judeju i Jeruzalem.
       Prorok ovakvom izjavom, nameće potrebu Božje intervencije. I Bog to čini, pozivom jednog zaista velikog proroka, proroka Jeremije. Sam Bog ga poziva i šalje da upozna narod s njegovom osudom, ali i ohrabrenjem. Božja kazna nije konačna, jer nakon nje uslijedit će još svetiji Savez.
           Prorok u svojoj miroljubivoj i sramežljivoj naravi, sav je naslonjen na Gospodina.
Dok Jeremija gleda nestalnost i slabost svoga naroda, njegove riječi, njegova djelovanja i dobrota proizlaze iz snažne vjere u Božju dobrotu i Božje providnosno djelovanje.
           Takva ga je vjera odvela jako daleko kao proroka, sve do onoga što se u sadašnjem i budućem vremenu moglo vidjeti. U svom životu uvidjet će da je sve imalo smisla jer je Božja briga nadilazila i vrijeme prije njegovog rođenja.
Slušajući današnje riječi proroka Jeremije, pitam se: imali teže službe od službe jednog Proroka?
Pred narodom je često nitko i ništa, a uz to vrlo često nedovoljno shvaćen, proganjan i na kraju biva ubijen.
Ojađena prorokova duša opisuje svoju nutrinu, svoje patnje i svoje najskrivenije misli. Uz sve te muke i patnje, Prorok je pred Bogom gotovo uvijek na koljenima, što i daje snagu proroku, ali i sliku njegove veličine.
           Jer, najveći je čovjek onda, kada je na koljenima.

Jeremija svojim 'ispovijestima' pred Bogom tako rado obnavlja svoje proročko zvanje. One počinju s velikim bolom u srcu, ali završavaju u vjeri i pouzdanju u Gospodina.
Čujmo, kako to Prorok govori: „Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. .. kako podnijeti kad me svi proklinju... tebe radi podnosim svu ovu sramotu...“
             I dok Jeremija vodi razgovor s Gospodinom, dade se zaključiti da je u teškoj krizi svoga zvanja. Ali, Gospod, umjesto da olakša patnju i bol Proroka, on, od njega zahtijeva ponovno „obraćenje“ , koje će se dogoditi tek kad Prorok odvoji 'dragocijeno od bezvrijedna'.
             Tek tada ćeš imati čvrstoću poput mjedi. Znam da ti je teško gledati veseljake, bogate i ohole, a sebe u boli bez prebola, u neiscjeljivim ranama duše. Ja, te ne mogu prihvatiti kao potok nestalan, koji sad ima vode, sad nema. Moraš biti neosvojivi zid od mjedi za ovaj narod.
Oni će se borit protiv tebe, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom.
Zlikovaca uvijek ima i bit će ih, ali, ja te otkupljujem iz njihove ruke. Zato su proistekle i njegove riječi u drugom dijelu dnašnjeg čitanja: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Boga i kome je Bog uzdanje.“

Lk 6, 20-26: A evo, kako to Isus kaže, kome je „blago“, a kome je „jao“. On pred sobom ima svoje učenike, koje je netom izabrao, i narod između kojeg je izabrao učenike. Isus iznosi 'načela blaženog života'.
             U 'nastupnoj besjedi', izrekao je 'osam blaženstava', koje još pojačava u kontrastu života kojemu je „Jao...!“.
Isus je dobro složio svoj nastupni govor po sadržaju i obliku prave „učitesljke službe“.
           Govor je upućen svima koji su ga spremni slušati.
Blaženi su životi otpočeli za mnoge nabrojane u 'besjedi' i za njih je Kraljevstvo Božje snaga budućnosti.
           Svaki Isusov učenik koji živi od njegove riječi već je blažen, pa makar je siromašan, nepovlašten, diskriminiran, socijalno ugrožen ili onaj koji bilo kako trpi.
           A bogatašima je već ovdje lijepo i dobro, oni i ne očekuju veće dobro od onoga koje posjeduju. Oni od Boga ne očekuju spas jer ga vide u svemu što je ovdje i sad.
          Takvima i ne pristaje drugo nego uzvik „Jao...!“.
Nastavak ove 'Besjede' ne ostavlja prostora za manipulaciju izgovorenih Kristovih riječi, jer ih Isus zaključava s novim zakonom Ljubavi.
Nije bilo lako javnosti kojoj se Isus obraća, a što tek reći kako je na razini svih ostali naroda, a pogana, dok Pavao govori sljedeće riječi...
1 Kor 15, 12-20: Onaj koji je gradio temelje naše vjere znao je kako će ih napraviti. Naime, kad Pavao govori o Kristovom uskrsnuću, onda govori o stožernoj istini koja ima presudnu važnost. S uskrsnućem stoji ili pada kršćanska vjera.
           Što više, uskrsnuće je stvarnost i to vrlo dobro utemeljena. Većina onih koji su vidjeli uskrslog Gospodina još uvijek žive i svjedoče. Pavao ovo piše 25 godina nakon događaja Uskrsnuća.
           Za Pavla je narastavljivo Kristovo i naše uskrsnuće, i to ide zajedno. Ako se jedno prihvati, mora se prihvatiti i drugo, jer Kristovo uskrnuće nije zasebno čudo i osobni doživljaj Kristov, nego početak sveobuhvatnog uskrisavanja svih ljudi.
Tko bi nijekao uskrsnuće ljudi, on niječe i uskrsnuće Kristovo. U tom slučaju grijesi i dalje ostaju, mrtvi su zauvijek propali, a živi koji se uzdaju u mrtvog Krista, najbjedniji su ljudi na svijetu.
           Za Pavla, čovjek izvan Krista živi i umire u grijehu.
Krist je dakle, proljeće života. Izvan njega vlada smrt. Čovječanstvo nije skupina pojedinaca, nego sudbinski povezana životna zajednica: nekad s Adamom, a sada s Kristom. Kako je smrt po Adamu postala općenita, tako će i život po Kristu postati općenit, jer su njih dvojica predstavnici ljudskog roda i nositelji njihove sudbine.
           Nužno je naglasiti da osim uskrsnuća na život postoji i uskrsnuće na osudu (Iv 5,19). Možda to nije slučajno, danas slušamo dva najsličnija lika u Bibliji: u Starom zavjetu Jeremiju, a Pavla u novom Zavjetu. Dakle, otkrivamo kako je stalo s Istinom života prije i poslije Krista.

župnik