Božja Providnost, nekad i s malim brojem pravednika, pomaže upraviti narode na Božji PUT

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Trideset prva nedjelja kroz godinu 2018-b
Kao grom iz vedra neba na Sinaju, stigli su Mojsiju „Božji Amandmani“!
Bilo je to nešto, ne sasvim novo, nešto što je  Bog, uputio još Adamu, ali na jedan ljubazniji način, nešto što je svakom čovjeku upisao u savjest, kao svoj nježni glas.
Mojsije, u knjizi Ponovljenog zakona podsjeća:
da su pod Sinajom usvojeni „Božji Amandmani“ i tada su postali „Božji Zakon“, obvezujući za svakog pripadnika Izabranog Božjeg naroda. To je bio prvi ustav u povijesti ljudskog roda, da bi na njemu dvije tisuće godina kasnije kršćanstvo počelo graditi u kršćanskim zemljama parlamentarne sustave, a time i nacionalni Ustav jednog naroda.
         Istina, Crkva je od samih svojih početaka hijerariju ustrojila na temelju Božiji amandmana i amandmana Isusa Krista.
         Ponovit ćemo i mi, na ovu Trideset prvu nedjelju, jedan od najvažniji Zakona, koji glasi: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6, 2-6)
Poslušajmo, kako je izgledalo Mojsijevo objašnjenje ovoga Zakona.
Čuj Izraele: „ Svega vijeka svoga boj se Gospodin, Boga svoga, - ti, i sin tvoj, i sin tvoga sina – vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove.... Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato,  Ljubi  Gospodina, Boga svoga,...“ (Pnz 6,2-6)
Svaki se čovjek može uvjeriti dok čita Stari Zavjet, u kojoj  je mjeri usvojen ovaj Božji Amandman.
Čitate li Bibliju, lako ćete primjetiti  da je čovjek Božji Zakon kršio, ali je Božja providnost ostatku pravednika pomogla upraviti noge na Put Božji.

           I što nisu uspjeli Božji glasnici, poput mnogi pravednika i Proroka, to će uspjeti Isus Krist, Sini Božji.
           Upravo Isus, nadopunja Božje Amandmane novim Amandmanom: „Ljubi  svoga bližnjega, kao sebe samoga“. (Mk 10, 46-52)

Isus, traži od Novozavjetne zajednice  da usvoji ovaj Amandman, kao svoj Zakon života.
         Kako su ovi Amadmani objavljeni svakom čovjeku putem savjesti, a dodatno Izabranom narodu po Mojsiju i Isusu Kristu, čovjek se pita kako su oni nakon usvojenja življeni i primjenjivani kao Zakoni života.
Svaki se kršćanin na krštenju zakletvom zarekao poštivati Božje Zakone.
A je li to tako? 
Vrijedno bi bilo prošetati malo kroz povijest.

              U prvim kršćanskim vremenima Zakon Božji, svjedoči se i životom.
             Ali mnoga stoljeća kasnije ne svjedoče tako. 

Evo jednog primjera iz petnaestog stoljeća, kojeg sam našao objavljenog u dominikanskom Vijesniku.(XLVIII -2012)
Još prije petstotina godina dominikanac Antonio Montesino propovijeda, okupatorima Latinske Amerike – Španjolcima.
„Ovaj vam glas govori da ste zbog okrutnosti i tiranije kojom se odnosite prema ovim nedužnim ljudima svi u smrtnom grijehu, te da ćete živjeti i umrijeti u grijehu. Recite, s kojim pravom i po kojoj pravdi držite ove ljude u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete rat protiv tih ljudi koji su mirno i spokojno živjeli na svojoj zemlji, od kojih ste bezbrojne usmrtili i nanijeli im neviđene patnje? Kako ste ih mogli tako tlačiti i izmoriti, kako ste im mogli uskratiti hranu i ne liječiti njehove rane koje im nanosite prisiljavajući ih na prekomjerni rad, koji ih košta života? Primjerenije rečeno, kako ih možete ubijati, jer dan za danom vade zlato za vas kako biste se vi obogatili? Kakvu brigu iskazujete prema onima koje se poučava u kršćanskom nauku, koji upoznaju svoga Boga i Stvoritelja, koji primaju krštenje, koji slušaju Svetu Misu, poštuju dan Gospodnji i svetkovine?
Zar oni nisu ljudi? Zar oni nemaju razumom obdarenu dušu?
Niste li dužni ljubiti ih kao same sebe?
Zar to ne razumijete? Zar ne osjećate to? Kako možete živjeti  u tako dubokom snu? Znajte, iz stanja u kojem se vi nalazite ne možete se spasiti ništa bolje nego li Mauri i Turci, koji nemaju vjere u Isusa Krista ili je ne žele prihvatiti.“

               A što reći  i o drugim vremenima?
               Što reći o sadašnjem vremenu.
               Što reći o prošlom stoljeću. Upravo su u dvadesetom stoljeću u dva svjetska rata, i mnogim lokalnim ratovima, rađene  velike strahote.
               Što reći o ove dvije decenije u dvadeset prvom stoljeću.  

Opet ratovi, opet gori kolijevka ljudske civilizacije. Bliski istok.
Opet se ova decenija bori oko ljubavi prema bližnjemu, i na stotine načina  je ugrožena.
             Krađom, korupcijom, koristoljubnim genocidom, dužničkim ropstovm, klevetama, lažima i mnogim drugim nedaćama.
Kao da se ljudi ovih decenija žele zaljubiti u ovaj stvoreni svijet i njegova materijalna dobra, a ne u Boga i čovjeka.
Na televiziji, svakodnevno gledamo i čujemo svekolike patnje ovoga svijeta.
Bezbrojni ljudi pate, ali najčešće mi ne patimo s njima. I paćenici i ne paćenici se zatvaraju  u sebe. Ne žele jedni druge susretati.
               Ako si čovjek koji razmišlja, i još k tom kršćanin, i još k tomu branitelj, kad tad u životu potražit ćeš odgovor zbog stanja u kojem se ne primjenjuju Božji zakoni.
               Svi smo mi po krštenju pridruženi velikosvećeničkoj službi Isusa Krista, i time preuzeli obvezu vršitelja  Božjeg zakona.
               Poslanica Hebrejima govori, o kakvom je svećeništvu riječ.
Bilo bi dobro da Poslanicu Hebrejima  pročitaju svi koji predvode narod.
Bolje bi se razumjeli.
A i Mojsije obrazlaže Božji Amandman: „Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga, ti, i sin tvoj, i sin tvoga sina...“  Amen!

                          Župnik