U duhovnoj obnovi, uvijek se čuju riječi utjehe i ohrabrenja

Kršćanska braćo i sestre!U duhovnoj obnovi, uvijek se čuju riječi utjehe i ohrabrenja (8.8.2018.)
         Čovjek, teško može riječima dočarati što je to zaista prava obnova, kako ona materijalna tako i ona duhovna.
         Teško može predstaviti sliku nekog prostora bez života, ako je u njemu bio kad je život vrvio.
Sjećam se dobro 1995 g.poslije Dejtona, kada sam određen od naše uprave da obiđem sve sakralne objekte u našoj nadbiskupiji i dokumentiram ratne štete. Bila je to misija s bijelim kacigama i trajala je punih šest mjeseci s prekidima za vikend.
Postojale su tri vrste prostora: Prostor bez ljudi i bez sakralnih objekata, prostor s ljudima i oštećenim sakralnim objektima i prostor gdje su ljudi i objekti ostali čitavi.
       Najviše utisaka imam i danas, od prostora bez ljudi i bez sakralnih objektata.
       Takav je bio i ovaj prostor u kojem danas živimo.
Sve je šikara, i putevi nisu što su nekad bili, ni naselja ne liče na ona koja su nekad bila, a sakralne objekte često sam tražio gdje su uopće bili.
Jednom riječju pustoš, a nitko ti ne može pomoći dok tražiš ono što je nekad postojalo.
I to se riječima ne može opisati. A samo je prošlo nepunih pet godina, otako je narod otišao s prostora.
Na ovaj, i ovakav uvod, potakle su me riječi i zapažanja proroka Jeremije koje danas čitamo.
(Jr 31, 1-7).
Prorok gleda ispaćenu gomilu ljudi, žena i djece određenih za odlazak bez povratka. Iz sabirnog logora u Rami, devet kilometra sjeverno od Jeruzalema, zarobljeni Židovi odlaze na put 1300 kilometara u tuđu domovinu.
         Izgnanstvo traje sveukupno oko 60 godina.

Mnogi se nikada nisu vratili, jer su ostavili svoje kosti u tuđini. Mnogi su se uspjeli snaći u tuđoj zemlji, i za njih povrtak više nije na prvom mjestu životnog cilja.
         Preživjeli 'ostatak', bio je smješten u jednoj regiji, što je u nevolji bila jednina sretna okolnost, jer su tako uspjeli sačuvati i razvijati svoju vjeru, koja je rađala sve čvršću duhovnu zajednicu, a proroci bili 'riječ utjehe'.
To najbolje govori i Psalam 137 koji kaže: „Na obali rijeka babilonskih (današnji Irak) sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona...“

O teškoj nostalgiji govori i Knjiga Tužaljki (1,1-6):„Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica...“
Sada razumijemo i 'riječi utjehe' koje Jeremija u takvim okolnostima izriče:„Neiscjeljiva je rana tvoja, neprebolan polom tvoj.... zbog mnoštvo bezakonja i grijeha silnih tvojih to ti učinih.“

Bol je snažila duh, a nacionalnu svijest sve više jačala.
Stoga, prorok Jeremija dobiva od Gospodina riječ: „Bit ću Bog svim plemenima Izraelovim i oni će biti narod moj“. Nakon velike duhovne pustinje koju su proživjeli dok su bili u svojoj domovini, zbog loših vlastitih kraljeva, sada u snazi obnovljenog duha iz daljine vide svoje prebivalište u svojoj domovini.
Čuju se riječi utjehe i ohrabrenja.
Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova.
Opet ćeš se resiti bubnjićima i veselo kolo igrati.
            Opet se zelene vinogradi i polja.
            Opet obnova zidina svetoga grada Jeruzalema.
Opet se na Sionu čuje molitva i pjesma.
U svetištu ori se glas: „Jahve spasi narod svoj.“
'Ostatak Izraleov' objavljuje slavopojku Bogu svom.
           Bog će jednom objediniti sva plemena Izraelova.

           Kad je sve ukazivalo na potpuno istrebljenje, Bog je obećao svomu narodu bolju budućnost.
Bit će spašeni i obnovljeni.
Prognanici će se vratiti radosno u svoju domovinu.
A novi će Savez nadomjestiti stari, sa Sinaja koji su oni već raskinuli, što je za posljedicu imalo progonstvo.
Ovaj će put Bog obnoviti narod iznutra, dat će svakomu sposobnost da izvršava Božju volju. Najvaljuje se lik Mesije u osobi Isusa Krista. On će sklopiti novi Savez.

Današnje Evanđelje, upravo o tome govori( Mt 15, 21-28).
Isus otvara vrata vjere, vjere koja iznutra, iz srca dolazi, svim narodima. Izišao je iz svoje domovine u prostore Tira i Sidona. Isto će to, i na istom mjestu, učiniti Petar.
I gle, neka žena iz tih krajeva, viče: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“
Dok Kananka, poganka, viče, Isus je šutio. Tek sad se vidi kakve sve barijere u Novom zavjetu moraju biti srušene.
Objavljeni Bog i vjera izabranog naroda privilegiji su samo Hebreja.
Svi koji nisu u toj vjeri, zakonska je odredba, ne družiti se s poganima koji žive kao psi.
No, nije samo tu religiozna barijera, tu je i nacionalna barijera.
               Otkle god, i kamo god pošao, ne priliči kršiti odredbe. Isus zna za zakon koji postoji.      Upravo njega treba srušiti i otvoriti vrata vjere svim narodima.
Na scenu stupa velika duhovna obnova.
Dok apostoli Isusa upućuju na poziv poganke, da joj se smiluje, Isus šalje dvostruku poruku.
             Prvo, znam za zakon koji kaže da ne priliči uzeti kruh djeci Božjoj i dati ga psićima.
             I drugo, poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.
Jer takvog Mesiju Židovi čekaju. Ne drugačijeg!
Zato Isus otvara vrata vjere za sve narode i stavlja do znanja, gdje su, i kakve su prepreke koje, dragi moji učenici, moraju pasti.
Za takve korjenite promjene moramo i mi pasti. Moramo položiti svoj život.

Dragi vjernici!

Sada razumijete zašto sam za današnju duhovnu obnovu odabrao onakav uvod.
Ostatak je morao obnovljenog duha imati snage iskrčiti šikaru.
           U Isusovo vrijeme, svuda je sve bilo okruženo duhovnom šikarom, sve je trebao obnoviti i objediniti sve narode. Jedan Pastir i jedno stado.
Ide li to bez žrtve? Ne!
Pao je prostor, pali su i ljudi, ali uskrnuo je Isus, uskrsnuli su s njim i 'ostatak' ljudi, koji obnoviše u novom duhu cijeli svijet, pa tako i imi svoj kraj.

Jedno treba zapamtiti, šikara duhovna može uvijek rasti, a s njome dolazi i ona zastrašajuća kad nikoga nema.