Tamo gdje počinje sloboda čovjeka, počinje i njegova odgovornost
- Detalji
- Napisao/la Župnik Matija
Deseta nedjelja kroz godinu 2018.-b
Nakon objave Svetih Otajstava po Isusu Kristu, ulazimo u razdoblje liturgijskog vremena kroz godinu.
Knjiga Postanka, koju čitamo na ovu Desetu nedjelju kroz godinu, vodi nas do samog početka ljudskog bića, koje je pzvano da u programu svoga života, Stvoritelja ima na prvome mjestu.
I prema biblijskim izvještajima, čovjek nije poštovao Hijerarhiju kosmosa.
- Zbog nepoštovanja Hijerarhije, zahladili su odnosi između Stvoritelja i Stvorenja-čovjeka.
- Zbog grijeha uslijedila je i kazna smrti.
Biblijski izvještaji sežu unazad 6000 godina.
Znanost koja proučava prirodu ukazuje na tragove života i do tri milijarde godina, ali ne i čovjeka.
Čovjek se pojavio u određenom vremenskom periodu kao vrhunac života na Zemlji.
Zbog svojih umnih i voljnih sposobnosti kojima je obdaren, svoj život neprestano usavršava, ali preuzima i sve veće odgovornosti za ovaj svijet koji mu je povjeren.
Ipak najveća odgovornost čovjeka jesu međuljudski odnosi.
- Oni počivaju na ljubavi i povjerenju.
- U kontekstu današnjih biblijski poruka, odnosi prema Bogu počivaju na Vjernosti.
- Bog uvijek ostaje vjeran, ali s čovjekom to nije uvijek tako.
On je pozvan neprestano obnavljati svoju vjernost.
Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima piše: „Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja…“ (2 Kor 4,13-5,1)
- Zato i Krist prema današnjem Markovom Evanđelju, zbog stalne Vjere i Nevjere, propovijeda Kraljevstvo Božje.
- U Kraljevstvu Božjem Isus ističe nova načela života, koja moraju biti utemeljena i življena na Božjoj zapovijedi Ljubavi.
- Isus ističe koje stanje nastaje nako uspostave Kraljevstva Božjega. To je stanje Blaženstva.
- U svom govoru na gori, jasno kaže: tko su ti Blaženici koji mijenjaju svijet.
Nije ni Isus prešutio, pa ne smijemo ni mi prešutjeti, kako čovjek neprestano dolazi i do granica svojih mogućnosti.
Prije svega njegovo ga tijelo sapinje u okove: umori se, oboli, ogladni.
- Za svakoga čovjeka predstoji granica smrti.
- I duh neprestano nailazi na neprodorne zidine.
Mnogo toga ostaje u našem razumu zatovreno, ono što smo nekoć znali zaboravljamo.
Veoma je grčevita muka nečeg se sjetiti, ali često nam to i ne uspijeva.
Čovjek međutim navaljuje na te granice, stalno ga nešto tjera da ih preskoči.
On je duhovno živo biće.
U njemu je sadržan čitav Svemir, kako kaže Toma Akvinski.
Naš razum neumorno traži istinu.
On otkriva i zaključuje mnoge uzročnosti.
Ipak čovjek nije apsolutno slobodno biće.
On ima i mnoge predodređenosti.
Tu je Božja providnost. Granice ipak postavlja Bog.
Valja istaći da tamo gdje počinje sloboda čovjeka, počinje i njegova odgovornost.
O tome Isus govori.
Čovjek ima dva stanja Nevjeru i Vjeru. Ima odgovornost za dobra i zla djela.
I zaista je čovjek svijet za sebe.
Čovjek ipak, koliko god ga poznavali ostaje Tajna.
On sam ima težnju što bolje upoznati sebe.
- Ali to ne može bez Stvoritelja.
- To ne može bez potpune Istine o kosmosu, kojemu je on kruna.
Isus govori kako se neki grijesi čovjeka ne mogu uopće oprostiti.
A to je otpad od Boga.
To znači: Ne priznati Duha Božjega u ovome svijetu.
Župnik