Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban

  • Ispis
  • Detalji
  • Napisao/la Župnik Matija

Tijelovo   -  2018.
Tragove današnje svetkovine nalazimo još iz Mojsijevih dana kada je Mojsije na gori Sinaj prinio krv kao simbol saveza koji je Gospodin sklopio s Izraelom.
Na kratko, usmjerimo svoju pažnu prema simbolu krvi.
Ona prvotno znači život i nači na koji sjedinjuje različite udove jednog tijela u jedan život.
A drugotno ona simbolizira trpljenje i smrt.
Prema prvom čitanju Mojsije „polovinu krvi izlije po žrtveniku, a polovinom poškropi narod.“
Taj obred bio je popraćen riječima: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju ovih riječi.“
To su riječi Božjeg zakona.
U tom obredu škropljenja otara i naroda krvlju svih ljudi mogli su vidjeti nevidljivu stvarnost svog sjedinjenja s Bogom.
Dijeli ih isti život.
Zato se Izraelu govori: „vi ćete mi biti predraga svojima mimo sve narode.... vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet“.
Simbolika puno govori, jer krv sjedinjuje u jedincati život različite udove jednog tijela.
Krv čisti naše tijelo svojim kolanjem arterijama i venama. U isto vrijeme hrani sve udove tijela.
U poslanici Hebrejima, koju danas čujemo kao drugo čitanje Novoga Saveza, pokazuje se uz starozavjetnu simoliku i razlika:


      * Starozajvetni svećenik prinosi žrtvu za se, a Krist toga ne treba jer je bez grijeha.
      * Mjesto je starozavjetni žrtve šator, a mjesto Kristove vječno, nebesko svetište, sagrađeno od Boga i savršeno, tamo krv junaca i jaraca, a ovamo krv samog svećenika, Sina Božjega.
     * Starozavjetni svećenik, jedanput godišnje o Danu pomirenja, u Svetinju nad svetinjama i odmah iz njeg iziđe, a Krist ulazi na nebo i odande nikad ne izlazi.
Starozavjetni svećenik ulazi sam, a Krist sa sobom vodi sve koji su sjedinjeni s njegovom žrtvom.
     * Aronova se žrtva ponavlja, jer nije mogla postići cilja, a Kristova se ne ponavlja, jer je savršena. Kristova smrt u sebi krije žrtvu, prinos, škropljenje krvlju i pravo ulaska u nebo.

Posebno posredovanje između Boga i naroda u Starom zavjetu bilo je pridržano svećenicima. Njihova je zadaća bila da čuvaju Hram i i Sveti kovčeg, da prinose Bogu žrtve zahvalnice i okajnice za grijehe, da slave zavjetnu službu Božju i da poučavaju riječ Gospodnju.
U Starom savezu narod nije imao pristup Bogu.
U Novom savezu Krist će biti put kojim se ide do Oca. Opoziv staroga bogoštovlja bit će stoga naznačen razdiranjem hramske zavjese u trenutku Isusove smrti.

Uza sve to, starozavjento je svećeništvo bilo nesavršeno.
I svećenici su poput ostalih ljudi bili grešnici. Bili su podložni smrti.
Novi zavjet Isusa obično ne naziva 'svećenikom'.
Razlog tomu što Isus nije pripadao Levijevu plemenu. Ali Kristova je smrt na križu u kršćanstkoj svijesti bila shvaćena kao žrtva okajnica. Nije li on bio pravo vazmeno janje žrtvovano za spas svega svijeta.
Poslanica Hebrejima ne stavlja naglasak samo na Kristovo svećeništvo, nego tvrdi da je riječ o jedinom, pravom i vječnom svećeništvu.
Kako starozavjetna žrtva nije bila dostojna izmirenja čovjeka s Bogom, nego je bila priprava i uvod potpunog izmirenja između Boga i čovjeka po Kristovoj žrtvi, koja tek predstoji, stoga je Isus Krist kao pravi Bog prisutan je u svijetu, kao pravi čovjek istinski je predstavnik svih ljudi, solidaran s njima, poznavalac njegove krhkosti, spreman na samilost.
Sam je on, napokon, i prinesena žrtva.
Njegovo tijelo žrtvovano za sve ljude i njegova krv razlivena za sve ljude, prava su i konačna žrtva prinesena jedanput zauvijek.
Tako je Isus postao svećenik po nacrtu Božjem i njegovo svećeništvo traje zauvijek.
On se, naime kao posrednik svoje braće nalazi neprestance zdesna Ocu.
Poslanica stoga ističe:
„Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa – koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prenosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom, prinijevši samog sebe.“
A to nam potvrđuje današnje Markovo evanđelje.
Isus je naš novi i vječni veliki svećenik koji prinosi svoju predragocijenu krv u nebeskom svetištu.
Slavljenje Euharistije je sljavljenje Isusove smrti i uskrnuća. To je jedinstvena i posebna Isusova prisutnost.
Izraelski obrednik pomirenja, zamijenjen je jedinstvenom žrtvom krvi Kristove koja iznova otvara ljudima pristup Bogu.
„Ovo je krv moja, Krv saveza, koja se za mnoge prolijeva. Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje“. Danas je Blagdan Kristova tijela i krvi.