Ako pšenično zrno ne umre, ostaje samo...

Sveti Marko (25.4.2018.)

Dragi mještani Novog Sela-Balegovac, poštovani gosti i prijatelji!
Ovi proljetni dani kao da sami govore kako se u njima i Crkva budila i razvijala. Snaga koja djeluje u životu, koji se iz zemlje budi, je ista snaga Stvoriteljeva Duha, koji daje da Crkva tako brzo i snažno iz gorušičina zrna izraste u pravu i stvarnu božansku i zemaljsku zbilju.
Ako pšenično zrno ne umre ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod, rekao je Krist.
Poslije ubojstva đakona Stjepana, nastupio je prvi progon Kristovih učenika.
Jedni su Evanđelje naviještali u Judeji i Samariji, a drugi su se raspršili Fenicije (današnji Libanon), Cipra i Sirijske Antiohije.

Antiohija je znamenit grad Male Azije i bio je treći grad po veličini u Rimskom carstvu.
U Isusovo vrijme grad je imao oko pola milijuna stanovnika.

Tu se nalazila i velika zajednica Židova.
Riječ Božja se naviještala ne samo Židovima nego i poganima.
Stoga, Jeruzalemska zajednica šalje Barnabu da pomogne tamošnjim učenicima.

Brzo se Barnaba uvjerio u nagli rast obraćenika, pa je stoga otišao po Pavla  u Tarz da i on dođe pomoći. Pavao je svojom izrazitom rječitošću i bezgraničnom ljubavlju prema Gospodinu, zajedno s Barnabom brzo cijeli grad pretvorio u najveću zajednicu obraćenika.

 

Kako je Pavao upotrebljavao više riječ Karist, nego Isus, zajednica se obraćenika prvi put prozvala kao Zajednica kršćana.
Stanovnici grada uglavnom su govorili grčki i aramejski.

Kako je Isus govorio aramejeskim jezikom, a Pavao neprestano propovijedao o Kristu, tako su stanovnici grada Antiohije bili ponosni što su baš oni utemeljili kršćanski naziv zajednice.

Od tada će, po cijelom svijetu, svi obraćenici nositi ime 'kršćanin“, a zejednice nositi ime 'kršćanske'.

Samo deset godina nakon Kristove smrti, Crkva u Judeji, Samariji i Antiohiji postaje prava zbilja.
Put Evanđelja bio je nazaustavljiv premda je posut patnjama i progonstvima, koja su bila u skladu s Božjim promislom.
Progonstvo je otvorilo putove Evanđelju u nove zemlji i nove narode.
Tako je Julije Agripa, kojeg Luka naziva Herodom, jer je nećak Heroda Antipe koji je ubio Ivana Krstitelja, a ovaj je 43 godine odrubio glavu apostolu Jakovu, bratu od Ivana Evanđeliste i apostola.
Jakov je bio biskup u Jeruzalemu.
Uhapsio je i Petra, kanivši i njega smaknuti, ali ga anđeo oslobađa okova i tamnice.

Petar je razumio da je to učinio Uskrsli Gospodin.

Tako je Herod zaslužan da je Petar otišao iz Jeruzalema, jer treba pronijeti Evanđelje 'do na kraj zemlje'.

Za Petrom je raspisana tjeralica.
Tražio je Petra na sve strane. Lukava lisica ga nije stigla.

Ako su progonstva i bila u Božjoj providnosti, to nikako ne znači da su progonitelji trebali proći nekažnjeno.

Na svečanoj fešti u Cezareji, priređenoj u čast rimskog cara, Herod je pred silnim mnoštvom počeo svoj govor, a anđeo ga Gospodnji tako udari da je umro u neopisivim patnjama i grčevima. Dugo je trzao nogama i rukama.
Progonitelj je bio kažnjen, a Božja je Riječ opet rasla i širila se.

Na području između dvaju veliki gradova Jeruzalema i Antiohije sirijske, razbujao se život kršćanstva, što je stvaralo novi Božji narod, narod Isusa Krista.

Naglo su narasle potrebe daljnjeg misijskog djelovanja.

I dok su slavili Bogoslužje u Antiohiji, Duh Sveti, u srca svojih vjernih ulijeva spoznanje da treba odvojiti Pavla i Barnabu za jedno posebno djelo, da započnu sa širenjem Evađelja 'sve do na kraj zemlje'.

Pavao i Barnaba odabiru sa sobom Ivana zvanog Marko.
E to je naš sveti Marko, kojega danas slavimo.
Bio je vjerni pratilac sv.Pavla i sv. Petra na njihovim misijskim putovanjima.
Iz njihovih riječi Marko je sastavio svoje Evanđelje.
Završimo Isusovim riječima iz današnjeg Evanđelja.
Pvika Isus: „Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji mene posla; a tko vidi mene vidi onoga koji me posla. Ja – Svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.“ Mene je posao Otac, a ja šaljem vas.
Marko je utemeljitelj kršćanskih zajednica u Sjevernoj Africi. Završio je svoj život 25. 4. 68. poslije Krista mučeništvom, kao Biskup u Aleksandriji.