Put svetaca uvijek je životvoran i djelotvoran

Sveti Martin Tourski (Beli Manastir – Baranja 11.11.2017.)
Kršćanska braćo i sestre! Dragi Katolici!
Namjerno Vas pozdravljam s naslovom „dragi katolici“ jer pripadate onoj grupi kršćana koja nije svoj „krsni zavjet“ pogazila, nego ga kao primljeni dar uzdržavala i to vas je približilo onoj „zajednici blaženih“ o kojoj Krist danas govori u Evanđelju.

Krsni zavjet, bračni zavjet, svećenički zavjet, zavjet prema ovom svecu kojega slavimo, sv.Martinu, je naša ljubav i vjera i nada.

Današnju duhovnu obnovu, obnovu svojega zavjeta prema sv. Martinu, a time i prema Bogu Ocu, Bogu Sinu i Duhu Svetomu, utemeljimo na onoj istini na kojoj je i Jakov, praotac naše vjere utemeljio svoju vjeru, molitvu i zavjet.

Nakon što je Jakov razumio glas koji govori, i sam daje odgovor: „Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu...

I tada učini zavjet:

„Ako Bog ostane sa mnom i usčuva me na ovome putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Gospodin će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja.“ (Post 28)
Možda nigdje nije tako lijepo i stupnjevito prikazan put jedne ljudske duše do Boga kojemu se moli, kojega voli i čini zavjet.

Jakov se posvetio milošću Gospodina i odgovorio svojom djelatnom milošću. Ako ovaj životni put Jakova približimo životnom putu sv. Martina, Marije, Majke Božje ili bilo kojega sveca, gotovo na isti način odgovaraju na primljenu milost.

Dan kojega mi danas slavimo zajedno s našim sv. Martinom i svima svetima je i „međunarodni dan molitve“ i treba postati djelotvoran.

Svakog  trenutka trebamo slijediti nadahnuće Duha Svetoga, koji je pastir naših duša, onda se i mi moramo uključiti u aktivni odnošaj s Bogom.

Tako jedino naš duševni život može doživjeti osobni susret s Bogom. A zbog toga smo  danas i došli tu. Susresti Gospodina i obnoviti svoj zavjet.
Neka naše riječi budu poput riječi Jakova, Marije, svetoga Martina: „Evo me Gospodine...“

Mi ustvari molitvom razgovaramo s Bogom.

Znamo o čemu su Jakov, Marija, Isus i mnogi drugi sveci razgovarali s Bogom.
Nameće se pitanje: O čemu mi razgovaramo s Bogom?
Odgovor je jednostavan:

U molitvi su uvijek prisutne Božje stvari i stvari naše svakodnevnice.
I koliko nas danas ima, toliko je i naših osobni odnošaja s Bogom.

To zovemo zavjet ili obraćenje.

Tek tada postajemo prihvatljivi ljubavi i milosti Božjoj, jer je na djelu iskrena i konkretna odluka vjere i ljubavi.

Evo kako to izgleda u primjerima Evanđelja.

Neka žena prilazi Isusu da se dotakne njegove haljine s molitvom: „Dotknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.“

I žena bi spašena toga časa.

Ovo su zaista trenutci Božje milosti. Molitva onome koga volimo i vjera stopile su se u Duhu Božjem.
Zato je u takvim situacijama Isusov odgovor uvijek isti:
Idi Kćeri, idi Sine, vjera te je tvoja spasila.
Dragi vjernici,
mi smo redoviti kršćani, živimo i radimo u raznim životnim okolnostima.
Ali kod svih nas je isti poticaj koji izlazi iznutra, iz naše duše i srca.
Pomozite Sveci Božji.

Tu se krije škola ljubavi.

U krasnom Isusovom primjeru kako nije dobro započeti kuću graditi, a ne imati s čime dovršiti.

Ako nije dobro bilo što započeti pa ostaviti, još je manje dobro ostaviti svoju osobnost ne izgrađenu ili napola dovršenu. Tada kažemo: to je loš čovjek.

Ne zaboravimo:
Zaglavni kamen naše osobnosti je Isus Krist koji darove svoga Duha ostavlja za dogradnju moga i tvoga duha.

Duh je taj koji ostavlja tragove naše osobnosti. Duh Isusov koji je zahvatio sv. Martina izgradio je od njega divnu osobnost koja je dala prihvatljive plodove za Boga i ljude.

 I to je naša Providnost Božja. To je naš Zavjet iz kojega proizlazi blagoslov života.