Vrijeme sjetve nije vrijeme žetve

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu 2017.– a

Odmah na početku svoga pisma Solunjanima koji žive među poganima Pavao podsjeća da su vjera, nada i ljubav znak Božje nazočnosti, istinski navještaj Isusa Krista i djelotvorno očitovanje Duha (Misal)

  • Postavlja se pitanje, kako živjeti svoje vrijeme?
  • Je li moguće ostati po strani usred mnoštva događaja?
  • Smije li kršćanin biti po strani?
  • Smije li kršćanin sudjelovati u događajima ovoga svijeta i smije li ne sudjelovati u događajima ovoga svijeta.
  • Moramo postaviti i pitanje odgovornosti za zajednicu?

Ako se kršćanin neće baviti zajednicom onda će se zajednica baviti kršćaninom.
Nije moguće ostati po strani.
Suvremeni život je bogat i raznolik, šaren i u sebi duboko oprečan.
Često čujemo razne izjave u kojima je na srcu opće dobro zajednice (društva) i svaki tvrdi da je njegova izjava ili program najbolji i najviše služi zajednici. .

  • Svi se zalažu za blagostanje, ali mi praktično imamo veliko šarenilo.
  • Svi se zaklinju u demokraciju, što praktično znači maksimalno sudjelovanje naroda u svemu što se njega i zajednice tiče.

A rezultat je takav, da narod najčće ne sudjeluje ni u fasadi.

Neću dublje ulaziti u ovo područje, jer to mi nije cilj, nego istaknuti kako se kršćani moraju truditi živjeti sadašnji trenutak u potpunosti.

  • Moraju pažljivo gledati što sadašnji trenutak donosi, najavljuje i zahtijeva.
  • Kršćanin mora živjeti današnji dan sjedinjen s jučerašnjim i sutrašnjim, paziti da nas prošlost ne zarobi, ne pokušavati nagađati kakva će biti budućnost, jer bismo mogli izgubiti sve što imamo.
  • Možemo izgubiti i sadašnjost koju ne poznajemo dovoljno i tratimo, i budućnost nad kojom nemamo nikakve vlasti.

Vrijeme sjetve nije vrijeme žetve.
Kršćani bi u izgradnji svijeta i društva trebali vjernički prilaziti imajući u vidu da je u konačnici Bog gospodar povijesti.
Treba prepoznavati njegove znakove vremena.
I ne smije se biti pasivan, da se ne mo
že ništa ili vrlo malo učiniti.

Poslužit ću se onom kineskom poslovicom: „ Bolje je upaliti i jednu svijeću, nego proklinjati mrak.“

  • Ako smo doista kvasac ovom svijetu zašto onda ne fermentiramo.
  • Kršćani, prosvijetljeni svjetlom Evanđelja, ne smiju to svjetlo staviti pod posudu, nego dati „Bogu Božje, a caru carevo“.
  • To svjetlo mora biti svjetlo svijeta, kako to Krist kaže.

Koristeći poruku Sv. Pavla, po nadi živimo u sadašnjosti s povjerenjem u Boga.
Nada nas mo
že osloboditi okova prošlosti i prevelikih briga za budućnost.
Često smo opterećeni nepotrebnim brigama poput žena u uskrsnom jutru:
Tko će nam odvaliti kamen s grobnih vrata? Pokazalo se da je kamen već odmaknut.
Bog
čini svaku stvar u svoje vrijeme.
Svetom Pavlu je rekao: Dosta ti je moja milost.

  • Kad počnemo živjeti dan po dan, koračati s punim povjerenjem, držeći Oca za ruku, u svakom ćemo trenutku naći milost koja je rezmjerna trudu koji se od nas traži.
  • U svakom trenutku Bog daje čovjeku samo ono što može podnijeti, ništa više od toga.

Zato je našoj nadi potrebno pridodati vjeru i ljubav o kojoj piše Sv. Pavao?

  • Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. (Heb 11)
  • Onom kojem vjerujemo, on je kruh života, on je kruh naših duša.
  • Taj nam se kruh nudi u svakom životnom trenutku.
  • U njemu ćemo naći više nego što tražimo.

Jer, vjera nam omogućava sjediniti se s Bogom i u sadašnjem trenutku.
Duša često ne primjećuje tu dinamiku kreposti: nade, vjere i ljubavi.
A potpuno predanje sebe i primanje drugoga je vrhunac  ljubavi.
Hvala  Sv. Pavlu za prekrasne upute krš
ćanskoj zajednici.