POSLANICA KARDINALA PULJIĆA ZA USKRS 2016

  • Ispis

Isus se ukazuje učenicima na putu u Emaus

„A mi se nadasmo..!“ (Lk 24,21)

Nakon provedene tri godine u Isusovoj školi, učenici su strašno i stresno doživjeli Isusovu muku, razapinjanje i smrt. Uvukao se ljudski strah u njihova srca. Koliko god su uz Isusa rasli u vjeri, u njima je ostao ovosvjetski mentalitet i shvaćanje koje je različito od Isusova navještaja. Jedni su se zatvorili u dvoranu posljednje večere, a drugi su, čuvši neku priču o uskrsnuću, htjeli pobjeći od te stvarnosti. Dvojica idu izvan Jeruzalema, ali u sebi nose sve to što se dogodilo i prebiru u svom srcu. Ne mogu se oteti stvarnosti iako su od nje htjeli pobjeći. Putem su stalno razgovarali o tim događajima.

Naša životna stvarnost

Kada razmišljamo od tim događajima, koje su nam posredovali Bogom nadahnuti evanđelisti, možemo i sebe prepoznati u toj drami. Nakon svih stresnih ratnih i poratnih nedaća, kao da smo izgubili pouzdanje u Boga, kao da smo zaboravili gdje počiva naša sigurnost i tko ravna poviješću. Jedni su počeli tražiti sigurnost u materijalnom trošenju; drugi su se prepustili stalnoj priči o politici koju nam i mediji svakodnevno nameću; treći su odlučili pobjeći iz te sredine, iako odlazeći nose uspomene i pamćenje – mislima se često vraćaju na korijene s kojih su se otrgnuli – želeći sve zaboraviti. Nažalost, osim tog bijega sa svoga u nepoznato i tuđe, postoje i oni koji bježe u razne ovisnosti, kao što je droga, alkohol, kocka (kladionice). Iako kukaju kako se „nema za život“ ipak za taj bijeg nađu sredstva te sve ulože i troše, urušavajući tako obitelj, društvo a i samu osobu u svojoj stabilnosti. U želji takvo stanje nadvladati nemalo ih posegne za opijanjem ili drugim ovisnostima, kako bi zaboravili na ono s čime se moraju suočiti. Neki idu tako daleko da, nažalost, podignu ruku na svoj vlastiti život.

Nade i razočarenja

Isus, koji je očitovano milosrđe Božje, približava se našoj ljudskoj stvarnosti, kao što se približio i onoj dvojici učenika koji bježe u Emaus. Time je pokazao da se zanima za našu stvarnost, pa i onda kada mi od nje bježimo. Utješno je da je spreman slušati naše jadanje, prigovaranje i okrivljivanje. No, valja uočiti da je prekorio onu dvojicu nakon njihova razočaranoga: „A mi se nadasmo...“, jer su bezumni i srca spora (usp. Lk 24,25) da povjeruju Objavi koju Bog daje kao svjetlo i putokaz.

Tako često biva s našim molitvama Isusu, kada s njime razgovaramo i mi izričemo svoje potonule nade: mi smo se nadali da će demokracija donijeti ostvarenje ljudskih prava; mi smo se nadali da će zavladati jednakopravnost pred zakonom za sve; mi smo se nadali da će ljudi od svog rada moći živjeti i mirovinu zaraditi; mi smo se nadali da će društvo podržati majke i obitelji koje žele prihvatiti porod; mi smo se nadali da će se ispraviti taj nepravedni sporazum u Daytonu, te će se svatko moći mirno vratiti na svoja ognjišta; mi smo se nadali da će svatko moći u slobodi živjeti svoj vjerski i nacionalni identitet; mi smo se nadali… ali zavladalo je koristoljublje, korupcija, podmićivanje, kriminal. Mnoge su majke otpuštene s posla jer žele roditi dijete; mnogi su više povjeravali stranačkim interesima te zaboravili svoje korijenje i grobove svojih predaka; mnogi očekuju da im drugi gradi sretniju budućnost, a oni bježe „tražeći kruha nad pogačom“.

Nećemo bijegom obnoviti

Uskrsli Krist i k nama dolazi da nam rasvijetli pamet te budemo sposobni razlučiti i razabrati prave vrijednosti. Hrabri nas da se ne bojimo povjerovati Riječi Božjoj i u njoj naći lijeka za svoje rane. Poziva nas da svoje rane stavimo u njegove rane, da nas izliječi i u vjeri utvrdi te i mi poput apostola Tome ispovjedimo da je Isus „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Ta njegova prisutnost u našoj stvarnosti jest put kojeg smo zacrtali u pripravi za našu vrhbosansku Sinodu: Sve obnoviti u Kristu. Nećemo bijegom obnoviti, nego prihvaćajući Krista živog i uskrslog u naš život.

Zato nas uskrsna čestitka poziva da zavolimo svoje korijenje i na našem putu prepoznamo Isusa koji s nama putuje. On nam svojom riječju liječi rane i pomaže da nam se vrati hrabra nada s kojom ćemo se suočiti sa svagdašnjicom. Zavoljeti svoju „kolijevku koja nas je odnjihala“. Uz Isusa nadvladati svaki strah u borbi za čovjeka, njegova prava i dostojanstvo. Osloboditi se straha u borbi za život, u borbi za našu dragu grudu natopljenu mučeničkom krivlju – tu su grobovi naših predaka koji su naš zavjet da i mi hrabro stupamo stopama otaca živom vjerom.

Neka odjekuje radost uskrsne vjere

Ohrabreni uskrslim Kristom suočimo se s našom stvarnošću i ne dozvolimo da drugi bez nas odlučuju o nama i našoj budućnosti na ovim prostorima. Nemojmo da i nama Isus mora reći: „O bezumni i srca spora“. Taj Krist koji je na križu pobijedio dat će nam snage u nošenju našeg križa, posebno kroz milost praštanja i očitovanja ljubavi. Svjesni da smo voljena bića, uznastojmo i sami rasti u ljubavi i praštati jedni drugima, kako bi Božje milosrđe zavladalo u nama i među nama.

U tom duhu razmišljanja, dok vam upućujem uskrsnu čestitku, želim da svaki od vas doživi Isusovu blizinu, svjetlo i snagu njegove riječi: „Mir vama“ (Iv 20,21), koju smo čuli prigodom prošlogodišnjega pohoda pape Franje našoj zemlji. Želim da svako od vas doživi radost oproštenja i ispunjenje milošću koja daje snagu za život. Dok vam čestitam Uskrs, želja mi je da vas zahvati i u vama odjekuje radost vjere kojom ćemo se suočiti sa svim izazovima hrabro svjedočeći njega, Uskrsloga. Neka uskrsna radost prožme svako dijete, svako mlado biće, svaku majku, svakog oca, svakog starca i staricu, svakog nemoćnika i bolesnika, svakog čovjeka koji traži nadu i smisao života, sve odgovorne u ovom društvu.

Uz ove želje sve vas predajem zagovoru i zaštiti nebeske Majke te na vas zazivam obilje uskrsnog blagoslova uz najsrdačnije pozdrave.


Sretan Uskrs vam želi

Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski