Daytonski okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini održavan je od 1.do 21. studenog 1995. u zračonoj luci Wright-Petterson u Daytonu – SAD. Glavni sudionici u radu Konferencije bili su: Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, dr. Franjo Tuđman i glavni američki pregovarači Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je služebno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu,14.prosinca 1995.
U predvečerju dvadesete godišnjice Daytonskog sporazuma prilično se osjeća panika na političkoj sceni BiH, koja je kapitulirala i ogrezla u svojoj nemoći nadgraditi ono što čak i sami potpišu.
Tako je prošla rijeka mnogih političkih obećanja i sporazuma, ali onaj PRUDSKI SPORAZUM, najteže ostavlja traga koliko se svjesno ili nesvjesno želi ovoj BiH zapetljati i onako složen ustroj po Dajtonskom sporazumu.
Visokopozicionirani akteri, kao predstavnici triju naroda, svjesno ostavljaju svakom „sporazumu“ zatvorena vrata uz slavnu izjavu kako su spremni za novu rundu pregovora.
Pravi su to boksači bez rana, ali zato narodi krvare, a „ljevica“ u magli peca i na suhom.
Mudra Trojica dobro vide da predstavnici OHR-a i EU testirajući sve i svakog, sve i ništa, imaju različita stajališta o onome što im je Veliki Imperator skrojio. Neki se u tom odijelu osjećaju „komotno i luksuzno“, neki prave „principijelne saveze“, a neki i „neprincipijelne“ koji najčešće nisu prihvatljivi ni vlastitom narodu kojega najglasnije zastupaju.
Neki se dugo vremena skrivaju iza „svehrvatskog paravana“ po principu: ovdje su svi „dobri momci“.
Valjda je svima jasno da nova vremena idu, i nije se dobro naći u društvu pothlađeni prostora jer teško je baš predvidjeti koja snaga vatre stiže.
Ali, „ne lezi vraže“, međuvremeno su svi potpisnici Daytonskog sporazuma umrli ili su u zatvoru, pa je s povratkom Velikog Imperatora u BiH mnogima potkraj prošle godine postalo zima, te po nekom scenariju loži se vatra u ustanovama u kojima i sami rade. Znaju oni iz „iskustva“ da Veliki Imperator pravi strateške planove ne kraće od 15 godina, pa to nama za male prostore i male narode izgleda tromo, ali kad krene….
Čudna je zaista veljača u 2014, a tek 2015. kada budemo slavili dvadesetu obljetnicu: „šake od stol“.
Osjećaj panike nije se mogao sakriti kod onih koji su malo dulje razdoblje pravili opstrukcije.
Vidno je bilo kako je funkcioniralo i razdoblje pripreme za Daytonski sporazum.
Europa šumom a Amerika drumom.
Vidno je bilo odabiranje „džokera“ koji su morali u kratkom roku zapaliti „bijeli dim“.
A vidno je i u zadnje vrijme kako su procesi isti.
Izbori idu, ali ide i odabir „džokera“, ponajprije iz EU a onda iz BiH, Hrvatske, Srbije…
Evo što stvara paniku, a panika stvara vatru u glavi, jer nova vremena pripadaju novim ljudima.
A teško se stari ukotvljeni ljudi bez vatre mogu ugrijati.
Spas je narodima ovih prostora što Imperator neće sa svakim odlagati i zna gdje odlaže vatru, a kad je odloži ima moć kontrolirano pržiti pothlađene dijelove. Tada svi akteri iz EU, BiH, HR, SRB. imaju glavu, koja točno govori gdje su „repovi“.
Kako se rep obično odsijeca, jer narodi BiH ne mogu biti krivi, za pretpostavit je: gdje će tražiti krivce. A netko mora… Teška je to obljetnica u kojoj „svira glazba šake od stol“.
Do tada još malo razmislimo, ali ne panično… i bilo bi dobro unaprijed prepoznati parametre buduće funkcionlnije države BiH: bez promjene granica, bez odcjepljenja RS, bez centralizirane države, bez trećeg entiteta.
Da bolje razumijete stvari, što živimo već dvadeset godina i što bi trebalo mijenjati ili dograđivati, prilažem vam izvorno stanje.
Dijelovi sporazuma
Sporazum se sastoji od sljedećih dokumenata:
Teritorijalne promjene
Prije Daytonskog sporazuma, Srbi su kontrolirali oko 46% BiH (cca 23687 km²), Hrvati 25% (12937 km²) i Bošnjaci 28% (14506).
Nadzor teritorija u RS
Nadzor teritorija u Federaciji BiH
U teritorijalnim zamjenama, ako se uzme u obzir vojna kontrola teritorija, došlo je do sljedećih izmjena:
Hrvati su dali najviše (4% teritorija BiH) vraćajući Srbima 9% današnje RS, kao i povlačeći se iz Unsko-sanske županije kao i općine Donji Vakuf (u Županiji Središnja Bosna) poslije potpisa. Maleno povećanje Posavske županije (Odžak i dijelovi Domaljevačke općine) nisu promijenili činjenicu da su nakon daytonskog sporazuma Hrvati kontrolirali samo 21% BiH (10640 km²), u usporedbi s više od 25% prije Daytona. Kao i da je Posavina, gdje su Hrvati značajan udio stanovništva većim dijelom ostalo izvan hrvatskog nadzora.
Srbi su dobili veliki dio planinskog teritorija koji su prije nadzirali i to 4% teritorija BiH od Hrvata i malene iznose od Bošnjaka (planina Ozren), ali su bili prisiljeni prepustiti Sarajevo (uz iznimku prigradski naselja južno od grada) i neke bitne točke na istoku Bosne i Hercegovine. Sve u svemu, mijenjanjem kvalitete za kvantitet, srpski je postotak narastao do 49% (48 ako isključimo Brčko Distrikt, 24526 km²) od 46 i nešto % prije Daytona.
Bošnjaci dobili su najviše. Mirovni sporazum im je dao skoro cijelo Sarajevo, kao i neke bitne položaje u istočnoj Bosni i Hercegovini (npr. goraždanski koridor) dok su napustili tek nekoliko položaja na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov postotak se povećao od 28% prije Daytona do 30% te su uvelike poboljšali kvalitetu dobivene zemlje.
Veliki dijelovi teritorija prije rata naseljenog Bošnjacima (i Hrvatima) ostali su pod kontrolom Srba, a Srbi su izgubili etnički kompaktno, ali slabo naseljeno područje zapadne Bosne uz Hrvatsku granicu, te još neke etnički srpske teritorije.
Po županijama
Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Hrvata (4924 km²)
Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Bošnjaka (3925 km²)
Bila je u potpunosti pod kontrolom Hrvata (1362 km²)
Hercegovačko-neretvanska županija
Bila je podijeljena, više od polovice je bilo pod kontrolom Hrvata (cca 2530 km², su držali skoro sve općine osim dijelova Konjica, Jablanice i Mostara)
Bila je podijeljena, malo više od 1/3 je bilo pod kontrolom Hrvata (cca 1100 km², BiH Hrvati su držali barem dijelove svake od općina osim Bugojna)
Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 2840 km²)
Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 2540 km²)
Bila je većinom pod kontrolom Hrvata(cca 200 km², općina Orašje i dio Domaljevca)
Bio je većinom pod kontrolom Bošnjaka (cca 400km²)
Bio je većinom pod kontrolom Srba(cca 800 km²)
bio je podijeljen;